Više od stotinu hiljada ruskih vojnika i dalje je raspoređeno blizu granice sa Ukrajinom, a Moskva traži bezbjednosne garancije koje Vašington još nije spreman da obeća.

U retorici svih uključenih strana, međutim, jedna stvar je konstantna – želja za mirnim rješavanjem sukoba. Ukoliko se izbjegne rat, što, bar nominalno, svi žele, kakve scenarije bismo mogli da očekujemo?

Sagovornici Euronews Srbije saglasni su da je situacija komplikovana, ali i ukazuju na jedno rješenje o kom se ne govori toliko, ali bi ipak moglo da proistekne iz čitave krize.

Novinar i politikolog Boris Varga istakao je za Euronews Srbija da Kijev balansira između Istoka i Zapada od osamostaljenja Ukrajine 1991. godine, a realno priklanjanje Ukrajine Zapadu, dodaje, počelo je smjenom predsjednika Janukoviča 2014. u Majdanskoj revoluciji.

Sa druge strane, trebalo bi videti i kako Zapad doživljava Ukrajinu – svakako da su zainteresovani za to da Ukrajina ne bude u političkoj sferi Rusije, ali nisu saglasni u vezi sa načinom na koji bi trebalo da integrišu Ukrajinu”, ističe Varga.

Napominje i da, isto kao što je Dejton simbol prisustva SAD na Balkanu, tako je i Ukrajina simbol prisustva SAD u crnomorskom regionu i jugoistočnoj Evropi – još jednom veoma važnom strateškom regionu, zbog čega se trenutno “lome koplja” između SAD i Rusije.

Dragoslav Rašeta iz organizacije Novi treći put smatra da je glavni problem za Rusiju to što “ne može da unovči vojne pobede koje je imala, odnosno da natera Ukrajinu da se vrati nešto bliže u njenu sferu”.

Prema njegovom mišljenju, kako vrijeme prolazi, ruskom predsjedniku Putinu se smanjuje politički prostor za manevrisanje, naročito jer je logistički komplikovano održavati više od 100.000 vojnika, koliko ih Rusija ima blizu ukrajinske granice.

Scenario 1: Nova Jalta

Prvi scenario za mirno rješenje konflikta odnosio bi se na “podjelu interesnih sfera”, bez bilo kakvog teritorijalnog prekrajanja ili izmjene državnih uređenja Ukrajine.

Varga smatra da Rusi u dolasku novog kancelara na čelo Njemačke i izgradnji Sjevernog toka 2 (koji još nije pušten u rad) vide pravi momenat da se Evropa opredijeli i da se formuliše nova bezbjednosna arhitektura kontinenta, koja je bitno promijenjena od 2014. godine. Želje Zapada su, ističe, drugačije.

Ide se u kristalizaciju, odnosno vraćanje na stanje do 2014. godine – barem toliko Zapad želi”, ističe Varga, dodajući da je cilj Zapada da se potisne ruski uticaj koji nije prisutan samo u Ukrajini, već i u Evropi.

Sa jedne strane imamo potvrdu da je Zapad, a posebno NATO-a, otvoren za nove članice, a sa druge Rusiju koja ne samo da ne želi Ukrajinu (na Zapadu), već ima i želju da se vrati nečemu što je, slikovito rečeno, ‘Jalta 2’, gde bi se podelile sfere interesa. Oni bi želeli da Ukrajina, ako nije deo ruskog interesa, ne bude ni deo interesa Zapada”, smatra Varga.

Rašeta, sa druge strane, smatra da nova podjela interesnih sfera nije relna opcija u ovom trenutku, naročito jer se Zapad organizovao uprkos tome što je odgovor bio spor, a da Putin na to nije računao.

“Kad pogledamo iz čisto pragmatičnih razloga, Rusija nema na osnovu čega da traži podelu interesnih sfera. Videli smo odgovor i NATO i SAD na zahteve Rusije. Rusija, pre svega, nije sila koja raste, već sila u opadanju. Ona jeste supersila, ali nije Kina koja je u rastu, i čiji će vek ovo biti”, ističe Rašeta.

Svi ti dugovi koje ima Rusija nisu se rešili pod Putinom, i ona neće uspeti u nekom geopolitičkom smislu da parira Americi. Nove Jalte neće biti – to je definitivno”, dodaje Rašeta.

Novinar i politikolog Boris Varga smatra da će ipak doći do rješavanja nekih diplomatskih pitanja, a da je jedno od njih i regulisanje sporazuma o strateškom naoružanju srednjeg i dugog dometa, podsjećajući da su čak SAD ponudile Rusiji da zajednički prate to naoružanje, i da je to znak da su Amerikanci spremni na rješavanje problema.

Sličan stav ima i Dragoslav Rašeta iz Novog trećeg puta.

“Ako ne bude rata, vidim opciju da se vrate pregovori o projektilima koji su u Istočnoj Evropi i zapadnoj Rusiji, odnosno da se pregovara”, kaže Rašeta.

Dodaje da bi mogao da se uspostavi neki sistem vojnih vježbi uzajamne kontrole – odnosno, da Rusija kontroliše vojne vežbe koje NATO izvršava u istočnoj Evropi, a da NATO kontroliše vježbe koje Rusija izvršava u Bjelorusiji i zapadnoj Rusiji i Crnom moru.

Mislim da je to maksimum diplomatije koji može da se izvuče, a da se kaže da niko nije poražen”, zaključuje Rašeta.

Scenario 2: Ruski čovjek na čelu Ukrajine

Kada je Viktor Janukovič svrgnut sa čela Ukrajine 2014. godine, bilo je to nakon Majdanske revolucije. Sami protesti su izbili nakon što je Janukovič odlučio da napusti sporazum o partnerstvu sa Evropskom unijom i želio da se priključi Evroazijskom ekonomskom savezu. Njegov nasljednik Petro Porošenko se nalazi u kućnom pritvoru, optužen za veleizdaju zbog toga što je dogovarao trgovinu ugljem sa separatistima iz Donbasa. Vladimir Zelenski, aktuelni ukrajinski predsjednik, došao je na čelo zemlje 2019. godine.

Vlada Velike Britanije je, prije nekoliko nedjelja, upozorila da “imaju informacije koje ukazuju na to da ruska vlada želi da postavi proruskog lidera u Kijev”, označivši pritom bivšeg ukrajinskog poslanika Jevgenija Murajeva. Varga smatra da je Rusija svakako zainteresovana da ponovo dovede svog čovjeka na čelo Ukrajine, ali ne onako kako Zapad predstavlja cijelu situaciju.

Mislim da je u redu što je Zapad pokrenuo taj alarm ruskog prisustva, ali da je histerija prenaglašena i nepotrebna. Sve što je uložila u odnose sa Nemačkom i bivšim sovjetskim republikama, Rusija ne želi da izgubi time što bi ‘njihova čizma’ umarširala u Kijev, sa hiljadama mrtvih. Naravno da žele svog čoveka da dovedu u Kijev, ali mirnim putem, kao što je to bilo sa Janukovičem”, ističe Varga.

Varga smatra da je Rusiji cilj da preko izbora i uticaja medija koji su u rukama ukrajinskih oligarha koji imaju jake veze sa Moskvom, dovede svog čovjeka, ali ne vojnim putem, već samo političkim.

Rašeta ne isključuje scenario po kom bi ruski čovjek bio na čelu Ukrajine, ali ističe da se Vladimir Putin “kladio upravo na Zelenskog”.

“Ljudi zaboravljaju da je Zelenski iz istočnog dela Ukrajine i da nije znao dobro ukrajinski kada je stupio na poziciju predsednika. Smatralo se da će biti raspoložen za konstruktivne razgovore sa Moskvom. Međutim, Krim je toliko okrenuo javno

menjenje ka antiruskim stavovima, da je Zelenski video da nema šta da dobije u saradnji sa Rusijom – mogao je jedino da bude upamćen kao kvisling, tako da mora da ostane na trenutnoj poziciji”, kaže Rašeta.

Dodaje i da je mogući cilj Rusije da destabilizacijom nekog ukrajinskog regiona vojnim ili sajber napadima dovede proruskog lidera na čelo Ukrajine, i da se to, ako je uopšte moguće, mora izvesti vojnom akcijom prije nego mijenjanjem konsenzusa u Ukrajini kada je u pitanju stav prema Rusiji.

Scenario 3: Federalizacija

Prije osam godina, velike svjetske sile su davale različite prijedloge kako bi se riješila kriza nastala sporom u vezi sa krimskom teritorijom, koju je Rusija anektirala.

Jedno od predloženih rješenja bila je i federalizacija Ukrajine – u tom slučaju bi regioni u zemlji birali sopstvenu vlast, i imali bi veću vlast nad lokalnom ekonomijom, finansijom i trgovinom. Moskva je insistirala na ovom prijedlogu, a čini se da se ni Zapad nije mnogo

protivio. Tadašnji američki državni sekretar Džon Keri rekao je da “SAD nisu protiv ideje federacije, ali samo ako je Ukrajina saglasna”. Međutim, Kijevu se takva ideja nije svidjela.

Varga ocjenjuje da bi sada federalizacija, kao jedan vid mirnog rješenja konflikta, bila rješenje koje prije svega odgovara Rusiji.

“Ukrajina ne planira da se federalizuje, a Minski sporazum nije uvod u federalizaciju. Naravno da je to san Putina – pre nego što preko separatista i drugih proksi ratova bude uticao na Ukrajinu, mnogo je efikasnije da Ukrajina ima

federalizovane jedinice od kojih će svaka govoriti svoje. Kijev to ne želi, i zato Minsk II nije realizovan do kraja”, kaže Varga.

Rašeta, slično tome, smatra da je federalizacija “skoro nemoguća jer, pre svega, Zapad ne vidi zašto bi morao da prisili Ukrajinu da se vrati za sto i pregovara kao u Minsku”.

“Koliko god da je Ukrajina poražena, kao i za Krim, Rusija jednostavno nema čime da je primora da se vrati i da pregovara”, dodaje Rašeta.

Obojica su se osvrnuli i na neriješene statuse separatističkih entiteta Donjecke i Luganjske narodne republike (DNR i LNR), i saglasni su u tome da bi, u slučaju da dobije veće ingerencije nego sada, Donbas diktirao i unutrašnju, a donekle i spoljnu politiku Ukrajine.

Scenario 4: Sporazum iz Minska

Krimska kriza 2014. godine riješena je sporazumima iz Minska. Prvi je potpisan 2014. godine, a drugi 2015. Prema drugom sporazumu, poznatom kao Minsk II protokol (ili samo Minsk II), predviđeno je da Ukrajina separatističkim snagama u Donbasu prepusti gotovo potpunu kontrolu nad tim regionom.

Potpisnice Minska II su Ukrajina, Rusija i OEBS – što znači da je Ukrajina preuzela na sebe dužnost da Donbasu prepusti veće ingerencije nego do tada, ali to nijednog trenutka nije učinjeno, uprkos insistiranjima Rusije.

O ispunjavanju obaveza iz Minska II se govorilo i ovih dana, a čak je to i francuski predsjednik Emanuel Makron predlagao kao jedan od načina za mirno rješenje situacije.

“Lako bi se moglo desiti i da se traži od Ukrajine da ispuni obećanje iz Minska, što smo videli i u Makronovoj poseti Kijevu. Ukrajina verovatno neće biti raspoložena za to. Patriotski deo zemlje bi ovo smatrao izdajom, ali Zapad bi verovatno nešto obećao Ukrajini, rekavši da su im otvorili vrata u NATO i dali naoružanje, i da oni sada moraju nešto da ispune – odnosno, ono što su potpisali”, kaže Boris Varga.

Međutim, dodaje da je Zelenski u posebno teškoj situaciji zbog toga što je pokušava da predstavi bivšeg predsjednika Porošenka kao “krivca” za potpisivanje sporazuma iz Minska, i samim tim za “izdajnika Ukrajine”.

“Skoro sam siguran da Putin neće napustiti Minske sporazume, ali verujem da bi tu moglo biti pritiska na Ukrajinu – naravno, ne dok su svi ti tenkovi tamo. Verovatno Zapad neće pritiskati Kijev sve dok Moskva ne povuče vojsku koja je trenutno tamo. Jednostavno, ne postoji politička klima za primenu sporazuma iz Minska”, dodaje Varga.

Makron i Putin su isticali kako je njihov sastanak protekao u prijateljskoj atmosferi. Međutim, Rašeta ocjenjuje da su suštinski njih dvojica poslali suprotne poruke.

“Makron želi da se prikaže kao lider Evrope, i formulisano je da je predložio određene delove iz Minska, ali i dao neke nove predloge, što ide u prilog tvrdnji da je nemoguće držati se onih 13 tačaka koje su određene prvobitno u Minsku. Putin je, sa druge strane, rekao da je Makron dao neke dobre ideje, pa će videti šta će biti”, kaže Rašeta.

On ističe i da bi zaista jedno od rješenja mogao da bude sporazum, ali neki novi, a ne onaj iz Minska – međutim, istovremeno smatra i da je veoma teško predvidjeti šta bi to Rusija mogla da ponudi Ukrajini, što je dovoljno dobro i za jednu i za drugu stranu./nezavisne/

Poslovnidnevnik.ba

 

Komentari

komentari