Potresna priča zlostavljane žene, čiji slučaj ukazuje zbog čega je potrebno ratificirati Istanbulsku konvenciju

Državljanka sam BiH, ali odrasla sam u Sisku. Išla sam kada se zaratilo posjetiti baku i onda su nas prognali u jedan grad. Bili smo izbjeglice, a tamo sam upoznala i svog budućeg muža. Suprug i ja smo se poslije rata vratili s najstarijim sinom u Sisak, a ubrzo se rodio i drugi sin – kaže Jelena (pravo ime poznato redakciji) na početku.

Suprug Joško pokušavao je raditi, a svi su zajedno stanovali u iznajmljenoj kući. Jelena naglašava kako tada još nije pio, a nasilje je krenulo prije desetak godina kada je rodila treće dijete. Prvi ju je puta istukao kad je dijete imalo mjesec dana.

– On je psihopat. Ima i disocijativni poremećaj ličnosti što je kasnije dokazano vještačenjem, a uz to ovisnost o alkoholu. On je kukavica koja nije bila u stanju zadržati posao. Iz svake su nas kuće bacali van, a on bi se tukao s gazdama – priča Jelena o početku pakla.

Stalno se na njoj iživljavao, morala se odreći prijatelja i majke, a stalno joj je prijetio kako je ona državljanka BiH te da će ju dati protjerati i oduzeti joj djecu.

– Socijalna radnica nikada se ne bi zapitala da gdje je socijalna pomoć koju bi on uvijek popio. Odveo nas je da živimo u kući bez prozora i vrata, bez struje. Zaključavao nas je, skupljao boce po gradu i maltretirao djecu. Bebimil sam grijala na dvije cigle između koje sam zapalila plamen – kaže Jelena o Jošku. Prisjeća se kako ih je poredao i natjerao da viču gospodaru. Istjerivao ih je iz kuće i znali su spavati u parku.

U međuvremenu se rodilo i četvrto dijete, no situacija se samo pogoršavala. – Svaki dan je bio bitka za preživljavanje, mlatio nas je letvama po glavi. A bila sam uvjerena kako ne mogu zvati policiju, djecu je bacao po sobi. Najstariji je sin počeo patiti od depresije, a u školu je išao plav. Škola je pomogla u mom postepenom odlasku jer je pedagogica primjetila što se zbiva i pozvala me na razgovor – kaže Jelena.

Priča kako se 14-godišnji sin tada prijetio samoubojstvom. Jedan je dan, prisjeća se, otac stavio sinu nož pod grlo, na što je sin majci rekao kako će se baciti pod vlak. – Tu sam rekla nema više pa makar mi uzeli djecu ili me poslali u Bosnu. No, čim sam se ja otišla prijaviti i napraviti sve što on za nas nije htio shvatila sam da situacija nije tako crna – prisjeća se Jelena koja kada je tražila novce za pelene on je pred njom potrgao novčanicu od sto kuna, te ju je natjerao da pije njegov urin iz boce.

Prije sedam godina Jelena je otišla na policiju i pokrenula kazneni postupak. Policija je odmah otišla pokupiti djecu, nitko nije pitao zašto je Jelena kao stranac ovdje. Ne može dovoljno nahvaliti brzinu i efikasnost policije i socijalne službe. – Samo je jedan dan zadržan u zatvoru, a ja sam imala ravno deset minuta da pokupim svoje stvari. Na žalost bila sam smještena u sigurnoj kući pet minuta od mjesta gdje sam stanovala. Devet smo mjeseci bili onemogućeni da uopće izađemo iz dvorišta.

Djecu se vozilo u školu – prepričava Jelena čije je najstarije dijete tražilo, i dobilo, bolničko psihijatrijsko liječenje. – Dobili smo dojavu ravnateljice da otac djecu traži po školama, i socijalna radnica je tražila hitan premještaj u Zagreb. Tu smo bile tri mjeseca, a on je uspio saznati gdje smo. Zvao je socijalnu radnicu i rekao da dolazi. Onda smo prebačeni u Slavoniju. Najstarije dijete ne želi niti čuti za njega, iako su iz Siska inzistirali da bi „trebao imati odnos sa ocem“ – kaže Jelena koja je razvod pokrenula tek iz Slavonije gdje je Joško također uspio ih pronaći te je čak došao pred kuću prijetiti smrću.

Tijekom boravka u Slavoniji Jelena je krenula riješavati sebi i djeci papirologiju – od OIB-a do zdravstvenih i boravišnih – kako bi se djeca mogla upisati u škole. – Otac je za davanje djeci hrvatskog državljanstva tražio novac. Pisala sam ministarstvu i rekla im što se zbiva, i za Božić su nam odobrili državljanstva – kaže Jelena koja zbog toga što je bila stranac nije imala pravo na plaćene režije ili odlazak djece na more. – Dobivala sam 2.000 kuna od države no to je ukinuto kada je došla odluka da se ne može isplaćivati pomoć strancima, živjeli smo pet mjeseci s 300 kuna pomoći koju sam dobivala za najmlađe dijete, sve dok se nisam nekako uspjela zaposliti – kaže Jelena koja je u iznajmljenoj kući živjela od donacija.
Prije pet godina Jelena je izašla iz sigurne kuće i živi u kući koju sama plaća, a zaposlila se kao domaćica upravo u sigurnoj kući u kojoj je bila korisnica. Ona im, kaže, duguje svoj život. – Dva kaznena postupka protiv Joška su završila uvjetnom. Sve što nam je radio nije bilo dovoljno da ga se zatvori. A dijete i ja smo morali ići na vještačenje vjerodostojnosti iskaza. Stručne suradnice su djecu vodile na viđanje, jer on ima pravo viđati djecu usprkos svemu što je radio. Kada sam izašla iz sigurne kuće djecu sam predavala ispred javnih institucija, a oni bi se vraćali izbezumljeni. Rekli su mi kako otac zna našu adresu, i stvarno ju je znao – kaže istraumatizirana Jelena o kojoj je Joško djeci govorio najgore moguće stvari.

– Nazvao me jednu noć i rekao kako je noć prije bio pred mojom kućom te kako će nas zapaliti. Odmah sam to predala na kazneni u Vukovaru. Sutkinja nije imala pojma da sam žrtva obiteljskog nasilja, kao da nema nekih papira koje može pogledati, kao da nisu povezani – kaže Jelena. Njegove su sve kazne odmah pretvarane u uvjetne, a on je opasan čovjek koji je na vještačenju rekao kako njega njegova djeca zovu, kako im on šalje novac, kako je djec u izvukao iz popravnog doma i pakla droge.

Jelena i djeca su, naime, dobila pravo na uvid u spis. – Rekla sam na sudu više puta da neću biti neka statistika, jel me treba taj čovjek s djecom zapalit pa da netko nešto napravi – kaže Jelena kojoj nije normalno niti da se djecu stalno tjera da se s tim ocem viđaju. Jelena je prije godinu dana pokrenula lišavanje oca roditeljske skrbi. Kada je na sudu tražila da vrijeme viđanja radi njezinog posla bude od 18 do 20, a ne od 17 do 19, on se odmah bunio i to stopirao, iako ih nije vidio tri godine. – Djeci je bolje, prestala su mucati, pametni su, razigrani, treniraju. Najvažnije mi je da sam ih izvela na pravi put, jer oni su kao djeca jako oštećeni. I oni su sigurni da ne trebaju čovjeka koji im je letve na leđima lomio – kaže Jelena kojoj je dijagnosticiran PTSP.

Sutkinja je odredila da otac za četvero djece plaća tisuću kuna mjesečno, a Jelena, kaže, nikada u životu nije vidjela kunu alimentacije. Država mu nema na što niti „sjesti“ kako bi se dugovi naplatili. – U sudnici je jednom rekao kako je trebao djecu jače mlatiti kako bi postali ljudi. Sutkinja nije reagirala niti najmanje, ali je moja odvjetnica podivljala – kaže Jelena, a prisjeća se i kada su ona i najstariji sin sjedili u sudnici točno kraj njega i Joško je djetetu postavljao provokatorska pitanja. Jelenu je pitao „jesam li te tukao šakom ili šamarom“, time priznavši da ju je mlatio. Sutkinja se čak bunila što majka želi prisustvovati raspravi s maloljetnim djetetom rekavši da ga „nitko neće pojesti“. Sada se pak čeka da se otac djece očituje u Sisku u socijalnom centru o roditeljskoj skrbi. Djeca nemaju prebivalište, Jelena ih ne može prijaviti da odu na more, piše  Express.

SB/Poslovnidnevnik.ba

 

 

Komentari

komentari