Mirsad Kukić, za razliku od pobrojanih, nije igrač za male terene, uvjeren je da mu je mjesto na velikoj, pa i najvećoj međunarodnoj, sceni!

Kada sam prvi put, odmah nakon rata, čuo za lokalnog šerifa iz Banovića Mirsada Kukića, koji je kako se tvrdilo u medijima i među opozicionim gunđalima “privatizirao pola Banovića”, odmahnuo sam rukom kao Mujo iz onog vica kada su ga haveri upozoravali da je sa Fatom, koju namjerava oženiti, spavalo pola Sarajeva: “Ih, k'o Sarajevo neki grad!?”

“Ih, k'o Banovići neka čaršija!”, nadmeno sam sa uredničkih i prijestolničkih visina mijenjao teme Mehmedu Parganu, dopisniku “Slobodne Bosne” iz Tuzle, kad god bi mi uhvatio muštuluk da je otkrio novu kriminalnu nepodopštinu rečenog Kukića.

Od samog početka su moje zablude glede Kukića bile ogromne i nedopustive: mislio sam da niko osim tadašnje “Slobodne Bosne” o njemu ne piše zato što je irelevantan, što je sitan igrač u nižerazrednim Banovićima, a ne, kako će se kasnije vidjeti, jer ne smije, ili ne može zato je Kukić majstor podmićivanja, korumpiranja, ako treba i ucjena.

LOKALNI ŠERIF MUBAREK OLSUN

Nakon što je Kukić prije više od deset godina pravomoćno osuđen, vjerovao sam da je okončana priča sa još jednom prenapuhanom, lokalnom zvijezdom-padalicom. Ponovo-kriva procjena! Kukić je osuđen na godinu i po dana zatvora, za u osnovi marginalno krivično djelce, što je kao direktor Rudnika “Banovići” dva puta isplatio rođenoj majci štetu koju je rudnik prozveo po njenu kuću i zemlju. Zatvorsku kaznu Kukić, zbog zdravstvenih problema, nije nikada odslužio. Slučaj sa Kukićem, činilo se tada, može okončati samo onako kako je  prije njega završio Hazim Vikalo, također moćni i “kontroverzni” premijer Tuzlanskog kantona (prije toga ultimativni gazda Gračanice).

Vikalo je posjedovao sve što je bilo potrebno za uspješnog i dugotrajnog SDA-ovog političara, probitačnost i poslovnost kakva ide uz Gračanlije, snažan obiteljski vjerski background, a opet socijalnu i građansku širinu i otvorenost prema svemu što “vole mladi”. Pa, ipak, uprkos svemu, Vikalo je “pao za slobodu”. Viđali smo se povremeno u vrijeme nakon njegove smjene i tokom trajanja suđenja, jadao se da je “Sarajevo tražilo žrtvu u Tuzli da mojom smjenom i suđenjem pokaže kako se SDA, eto, kobajagi, bori protiv korupcije”. Nakon razlaza sa SDA, Vikalo se nakratko koprcao na političkoj vjetrometini (kroz Europsku stranku Jadranka Prlića), a onda je, nakon Prlićevog odlaska u Haag i Vikalo isčezao iz politike.

Širom Bosne i Hercegovine, u oba njena entiteta, posljednjih 15-20 godina stasala je, kako se to trivijalnim žurnalističkim iskazom voli reći, grupa “lokalnih moćnika”, a zapravo manje, ili više kasta uspješnih načelnika-menadžera. Stranačka pripadnost ima tek neznatnu ulogu u  njihovim izbornim rezultatima i političkoj žilavosti. Miću Mićića, SDS-ovog gradonačelnika Bijeljine, Dodik već dvije decenije gađa iz najtežih oružja i oruđa – najbliže uspjehu je bio sa (protiv)kandidaturom Gavrila Bobara – i ne može mu “pera odbiti”. Na sličan način i Jasmin Imamović (SDP BiH) iz izbora u izbore odolijeva pokušajima SDA da nakon 70 godina vladavine “crvenih šejtana” preuzme vlast u Tuzli. Nedodirljiv je i Marko Pavić, gradonačelnik Prijedora, jedini koji ima autonomiju i privilegiju da misli vlastitom glavom u vladajućoj kolaciji u RS-u. Fikret Abdić u Velikoj Kladušu je priča za sebe…

Ono što je zajedničko svim pobrojanim jeste što su potpuno zadovoljni statusom “proroka u svom selu”, što im se ambicije ne prelijevaju izvan lokalnih gabarita, iako im izgledi ne bi bili skromni ukoliko bi se odlučili za visoku, državnu, umjesto lokalno-komunalnu scenu. Jedna studija nedavno objavljena u Hrvatskoj pokazala je da načelnici lokalnih zajednica, općina prije svih, sa svojom kapilarnom mrežom klijentelistički povezanih lica, javnih poduzeća, ljudi koji izravno ovise o gradskom budžetu, uoči svakih izbora mogu računati na sigurnih, glatkih 20 odsto glasova podrške.

MIRSAD KUKIĆA, AMIR ZUKIĆ, JE L’ TO NAMA NEKO FALI?!

Mirsad Kukić, za razliku od pobrojanih, nije igrač za male terene, uvjeren je da mu je mjesto na velikoj, pa i najvećoj međunarodnoj, sceni! Tek nakon što ga je SDA smijenila sa dužnosti potpredsjednika stranke, a on uzvratio (ne)očekivano brzo i žestoko, uvjerili smo se da Kukić nije privatizirao samo Banoviće, poklopio tamošnji rudnik i kupio lojalnost njegovih pet hiljada radnika, nego da je vlasnik kompletne vlasti u Tuzlanskom kantonu, sa svim bitnim javnim poduzećima. Kukić upravlja najvitalnijim dijelom energetskog sektora u BiH, njegovi su ljudi premrežili “Elektroprivredu BiH”, rudnike, termoelektrane…

On pregovara sa Kinezima o investiciji stoljeća u novi blok TE Tuzla, on je u Federalnom parlamentu ozakonio buduće aranžmane mostarskog Aluminija sa ruskim investitorima. Uz Kukića su bez izuzetka stali njegovi kadrovi u općinskoj i kantonalnoj skupštini, ali i u Parlamentu Federacije BiH, i na kraju Safer Demirović, državni poslanik. Kukić je na svojim plećima iznio pobjedu SDA ne samo u Banovićima, nego u cijelom kantonu i to je nakon izbora debelo naplatio.

Mirsad Kukić nije nakon izbacivanja iz SDA otvorio sve karte, tek je poneku bacio na stol. Najave da bi uskoro trebao osnovati novu stranku, Pokret demokratske akcije, zvuče logično. Oni koji bolje poznaju Kukića, tvrde da je beskrajno inteligentan, savršeno racionalan, sa talentom za socijalnu demagogiju i populističko liderstvo. Njegov populizam nije iracionalan, emotivno zapaljiv, kakav je onaj Fikreta Abdića, nego je “ekonomski samoodrživ”. Kukić je, tvrde neki, prije rata pobjeđivao na saveznim takmičenjima iz matematike, briljirao je na studijima u Beogradu.

Pomalo me umiruje što nisam jedini koji se preračunao podcjenjujući prave ambicije i potencijale nekadašnjeg prvog matematičara Jugoslavije: mnogo teže takav previd pada onima koji su sve znali o njemu, sve mu dali, uložili u njega i na kraju izgubili. Koliko su se tačno preračunali, koliko su izgubili, pričekajmo odgovor do oktobra. Naravno da nisam previdio da se Kukiću, zajedno sa dojučerašnjim stranačkim kolegama Asimom Sarajlićem i Amirom Zukićem u Sarajevu sudi za nezakonito zapošljavanje u “Elektroprivredi BiH”. Ako je to jedini kriminal u ovom javnom preduzeću, čije se godišnje javne nabavke kreću oko milijardu maraka, onda grijeh optuženih i nije toliko veliki kako se činilo!

Piše:Senad Avdić SLOBODNA BOSNA

Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari