Novac je brzo nestajao u ruksacima i ormarićima američkih vojnika i službenika. Neki su ga slali kući, suprugama i djevojkama. Krađa iračkog novca poprimila je epske razmjere”, pisao je Risen u knjizi “Pay any price” (Plati bilo koju cijenu).
Nije to bilo onako spektakularno kao u filmu “Tri kralja” iz 1999. s Georgeom Clooneyjem u naslovnoj ulozi. Tu je ipak bila riječ o hollywoodskoj fikciji o krađi hrpe zlatnih poluga koju ju je Sadam Husein prethodno odnio iz Kuvajta kao ratni plijen. Apsolutno nije bilo niti blizu tako spektakularno. Ali je zato količina pokradenog novca bila neuporedivo veća, zapravo najveća pljačka u povijesti.

Kada su u aprilu 2003. godine američki vojnici prvi put ušli u Bagdad, pljačkaši su uveliko praznili trezore Centralne banke Iraka, zgrade nalik na tvrđavu u kojoj su se čuvale veće državnog novca, uključujući rezerve stranih valuta.

Američki vojnici koji su upali unutra zatekli su raznesene šipke glavnog trezora i ostatke tinjajuće vatre. Već na prvi pogled bilo je jasno da su pljačkaši pokušali, ali nisu uspjeli probiti vrata glavnog trezora. Ali, kada su vojnici ušli u trezor, standardno, s ključem u bravu, unošenjem niza sigurnosnih kodova i pokretanjem sve sile sigurnosnih poluga, shvatili su da je neko došao prije njih, da je taj uspio i ući unutra, te da je sa sobom odnio plijen od oko jedne milijarde dolara.

Pljačka je počela u 4 sata ujutro u noći između 17. i 18. ožujka 2003. godine, dan uoči početka američkog bombardiranja iračkog glavnog grada kišom projektila. Bio je, znači, mir i u gluho doba noći tri kamiona dovezla su se do ulaza u banku. Satima je trajalo prebacivanje metalnih kutija u kamione sve dok nisu bili puni. Prenošenje kutija je potraja zato što se u njima nalazilo ukupno 900 miliona dolara i 100 miliona eura. Bez ijednog ispaljenog metka, kamoli ikakve eksplozije, makar i najobičnije prijetnje.

Sve što je za ovu pljačku bilo potrebno bila je rukom ispisana poruka osobe dovoljnog autoriteta i položaja u državnim strukturama, pa da guverner Centralne banke Iraka posluša obrazloženje predaje brda novca. U poruci je stajalo da je riječ o izvanrednim mjerama kako državni novac, u slučaju okupacije, niti slučajno ne bi pao u ruke okupacionim snagama. Poruku je potpisao Sadam Husein. A i donositelj poruke također je bio neko koga niko normalan u Iraku ne bi mogao ignorirati.

Taj tip bio je lično Kusaj Husein, predsjednikov mlađi sin, šef iračkih snaga sigurnosti, usto povremeno tako nepredvidivo agresivan da se znalo dogoditi da bi članovi nacionalne nogometne reprezentacije osjetili na leđima bič direktno iz njegovih ruku nakon neke utakmice za koju je on smatrao da su je izgubili bez veze.
Priču o najvećoj pljački banke svih vremena objavio je New York Times, a anonimni visoki državni dužnosnik koji je novinarima otkrio pojedine zanimljive detalje, ovako je objasnio poslušnost u sličnim situacijama: “Kad dobijete naređenje od Saddama Husseina, ne raspravljate.”

Ipak, koliko god su učinili sve “po pravilu službe”, novac iz tri kamiona natovarena do vrha na kraju je ipak završio u rukama stranaca. Bila je riječ o četvrtini cijelog gotovinskog iznosa u devizama, pohranjenog u trezorima centralne nacionalne banke. Amerikancima je to bio znak da bi taj novac lako mogao postati izvor finansiranja gerilskog rata protiv američkih i uopće koalicionih snaga za što nije trebalo puno mašte za zamisliti ga da bi ga Sadam Husein mogao pokrenuti nakon potpunog sloma režima.

Američka vojska na trenutak se ponadala da je dio novca pronađen otkrivši u palači Huseinovog starijeg sina Udaja 650 miliona dolara iza lažnog zida. Ispalo je, međutim, da je bila riječ o njegovoj privatnoj kasici. Milijardi dolara nije bilo niti traga.

Zapravo, mislili su da američke vojne snage novcu nisu ušle u trag sve dok nadležni u vojsci nisu povezali stvari i shvatili da su na trag naišli još i prije nego što su marinci upali u centralnu banku, još onda kada su američki vojnici u jednoj Huseinovoj palači pronašli nekoliko stotina aluminijskih sanduka ispunjenih novčanicama od 100 dolara. A u svakom sanduku se skrivalo po četiri miliona dolara. Epizodu je opisao James Risen u knjizi “Pay any price”.

Vojnici su novac krišom poslali u Kuvajt, gdje je sve temeljito prebrojeno. Po primitku vijesti zamjenik američkog ministra finansija za međunarodne poslove John Taylor tražio je da se novac vrati tamo gdje pripada, u Centralnu banku Iraka, što je bilo jedino i logično, riječ je bila o novcu čiji su vlasnici milioni građana Iraka, bez obzira što je njime raspolagao diktatorski režim. No, Bijela kuća i Pentagon imali su drugačije planove, odnosno George W. Bush i Donald Rumsfeld.

“Novac je brzo nestajao u ruksacima i ormarićima američkih vojnika i službenika. Neki su ga slali kući, suprugama i djevojkama. Krađa iračkog novca poprimila je epske razmjere”, pisao je Risen u knjizi.

Nije prošlo dugo i novčanice od 100 dolara, bez greške one što ih je Kusaj Hussein po naredbi oca u noći uoči napada SAD-a projektilima odnio iz Centralne banke, počele su se pojavljivati po SAD-u. U gradu Yuma u Arizoni otkriveno je oko 440.000 dolara na računima vojnika vojske SAD-a Marka Richarda Fullera, koji je u Fallujahi u Iraku, eto slučajno, bio zadužen za prebrojavanje.

Ubrzo su istražitelji ušli u trag i 700.000 dolara što ih je popalio oficir Michael Dung Nguyen koji je bio raspoređen u iračkoj provinciji Anbar. Ući mu u trag nije bio posebno težak posao već time što se Nguyen nije ponašao previše konspirativno, kupio si je Hammer i BMW-ovu limuzinu, a na slične načine istražitelji su od 2004. do 2008. godine pohvatali i osudili ukupno 35 američkih vojnika.

No, sve to i dalje su samo mrvice, tvrdi Risen u knjizi. On je za New York Times otvoreno rekao da su “najveći lopovi u toj operaciji još uvijek na slobodi”, te da obični Amerikanci niti ne slute odakle potječu pojedine novčanice koje im povremeno dospiju u novčanike.

SlobodnaBosna/Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari