Ada iz Sesveta zajedno je s mlađim sinom došla da isprati starijeg koji ima 18 godina i tek je završio srednju školu. Odlazi u Minhen gdje ga čeka posao.

“Imamo rodbinu u Njemačkoj i oni su sinu našli posao pa ide da vidi, da odradi probni rok. Završio je srednju školu za automehaničara, a u Njemačkoj će raditi u autolimarskoj radionici. Odlazi jer ovde nema posla, evo ja sam već godinama bez posla. Ako se on snađe, vidjećemo pa se možda svi odselimo, suprug još premišlja bi li ostao ovde jer, gledajte, u Hrvatskoj sad nije bajno, a biće još gore”, rekla je Ada.

A kada su prišli drugoj gospođi i pitali je odlazi li i ona u Njemačku, samo je briznula u plač.

“Oprostite, teško mi je. Da, vraćam se iz posete porodici. U Njemačku sam otišla u januaru”, rekla je.

Otkrila je da već osam meseci radi u jednom restoranu u Minhenu kao kuvarica. U Osijeku je radila u prodavnici, s platom koju je primala, ona, suprug i dvoje dece jedva su preživljavali.

“Ovde sam bila na minimalcu, imamo dvije srednjoškolke. Jedna je sad završila srednju, a mlađa sad kreće u drugi razred srednje škole. Ova starija sad polaže vozački pa razmišlja da i ona dođe u Minhen. Užasno mi je teško bez njih, ali život je tamo daleko bolji. Dosta sam bolje plaćena i cijenjena. Šef mi se svaki dan zahvaljuje na odrađenom poslu kad završim smjenu, cijeni me kao zaposlenu, svaki dan me pita kako sam. Tako nešto u Hrvatskoj nisam nikad doživjela. U Hrvatsku bih se vratila samo da se u potpunosti promjeni situacija u zemlji i da od svog rada možemo normalno da živimo, a ne da preživljavamo. Evo, primjera radi, iz mog komšiluka u Osijeku čak pet porodica se odselilo zajedno s djecom u Njemačku”, ispričala je Ivana.

Zagrepčanka Marijana već 4 godine živi u Nemačkoj.

“U Zagrebu sam imala posao, ali suprug nije. Bili smo podstanari s malim djetetom. U Njemačkoj nam je dobro, radimo, posao se odmah nađe i dobro je ako se navikneš, međutim tamo je potpuno drugačiji način života. Kod njih nema ispijanja kafa. Oni ne znaju za taj običaj. Istina je, dobro se zaradi jer tamo uvek imaš mogućnost da radiš više poslova i dodatno zaradiš. Plaćaju se velike sume jer, recimo, 1.200 eura plaćamo stanarinu, onda možeš misliti kolike su plate kad to bez problema platimo. Ali ono što me muči je što smo tamo uvjek građani drugog reda. Mi planiramo da se vratimo u Hrvatsku kad nam dijete krene na fakultet”, rekla je Marijana.

Na autobuskoj stanici bili su i sestra i brat koji odlaze u Njemačku gde žive posljednje tri godine s roditeljima.

“Bili smo na moru i sad se vraćamo u Njemačku. Super nam je tamo, u Zagrebu nam je mama dugi niz godina samo radila poslove na crno, dok je u Njemačkoj odmah dobila posao, tata isto. Iako nam fale prijatelji, nikad se više ne bi vratili u Hrvatsku”, rekla je Ana koja sad završava srednju medicinsku školu.

Po dolasku u Njemačku je prvo godinu dana učila jezik i onda nastavila školu. Priznali su joj, kaže, prva dva razreda medicinske koju je završila u Zagrebu. Marko je samo dodao da bi se on vratio u Hrvatsku samo da osvoji poveći iznos na lotu.

U tom trenutku, vozač je pozvao putnike da uđu u autobuse, ne jedan, već nekoliko njih koji su stigli iz Vinkovaca, pa preko Zagreba nastavljaju put za Minhen i Frankfurt, a svi su redom krcati.

Kurir.rs/Index.hr/Poslovnidnevnik.ba