Za preokretanje ovog trenda i pokretanje novog kursa bile bi potrebne uistinu dubinske, revolucionarne promjene, prije svega u samim glavama ljudi.

Stvari su prilično jasne u revolucijama. Svakako, često krvave, surove, neizvjesne, možda i tragične… No jasne su. Jedna grupa građana želi srušiti drugu s vlasti. S rušenjem žele promijeniti i sam način vladavine, njihov kompletan sistem vrijednosti, političku upravu, nerijetko i samo uređenje društva… Razlikuju se ciljevi i ideologije koje ih nadahnjuju, no ista su pravila igre, bilo da se radi o Američkoj revoluciji kada je britanska imperijalna monarhija zamijenjena liberalnom republikom, rušenju feudalizma u Francuskoj revoluciji, uspostavi komunizma u zloglasnoj Oktobarskoj revoluciji ili demokratskim promjenama u Srbiji rušenjem Miloševića 5. oktobra. Nešto suptilnije su one „revolucije“ unutar sistema, kada se nakon demokratskog preuzimanja vlasti dubinski i trajno reformiše društvo, kao što je to primjerice učinila Margaret Thatcher u Britaniji.

Bosna i Hercegovina je upravo primjer države koja vapi za dubinskim promjenama. No, ovaj prvi, nasilni oblik revolucije, u BiH svakako nije moguć niti za njim ima potrebe, a drugi u pogledu provođenja dubinskih reformi… Pa, ni on nije pretjerano realan. Iako je do prije nekoliko godina Bosna i Hercegovina bila žrtva uobičajenog socijalisitčkog narativa, gdje su se problemi u društvu nastojali objašnjavati kroz „neoliberalizam“, „pljačkašku privatizaciju“, „diktaturu kapitala“ i druge isprazne radikalno ljevičarske ideološke fraze, posljednjih godina u medije i javni narativ istupili su ozbiljni ekonomisti, pojedini novinari i sami politički akteri koji su jasno detektovali ključne socio-ekonomske probleme koji koče napredak i razvoj BiH, a koji su sadržani prije svega u: glomaznoj i rastrošnoj državi, velikim i destimulativnim porezima, firmama gubitašima u državnom vlasništvu koje beskonačno sišu poreski novac, korupciji, niskom stepenu zaštite vlasničkih prava i općenito vladavine prava te sveprožimajućoj partiokratiji. Građanima – malim i srednjim poduzetnicima, profesionalcima, ali i samim radnicima – nije teško prihvatit ovakvu dijagnozu. Uostalom, osjete je svakodnevno na svojoj koži kroz pakao papirologije, poreze koje moraju plaćati te drske poglede i bezobrazluk „teta na šalteru“ i inih stranačkih uhljeba koje obilatu finansiraju za njihov nerad.

Prema popisu iz 2013. Bosna i Hercegovina ima 3,5 miliona stanovnika. Od tog broja penzionera je oko 700.000. Broj demobilisanih boraca iz rata 1992. – 1995. koji primaju neku vrstu naknade nije tačno poznat, ali procjenjuje da ih je oko 300.000. U administraciji je zaposleno oko 220.000 ljudi, koji godišnje sami potroše 3,3 milijarde KM, odnosno gotovo jednu trećinu svih bh. budžeta . Sve kad se sabere dobijamo više od trećine stanovnika koji direktno žive od budžeta. Dodajte tome i maloljetna lica i ostale članove porodica budžetskih zaposlenika, pa ćete doći do zaključka da gotovo polovina stanovništva ima direktnu korist od bh. budžeta. A ako dodate u jednačinu i državne kompanije te raznorazne vrste budžetskih subvencija od onih privatnim firmama, preko poljoprivrede do kulture, otvara se pitanje – postoji li ovdje uopće iko da na neki način nema koristi od budžeta? Ovdje, naime, ne postoji manjina koju treba da ruši većina. Upravo većina je ta koju bi trebalo srušiti.

Ova činjenica nam govori da su dubinske reforme u BiH teško provodive ili gotovo nemoguće. Oni koji su sam sistem nisu, kao što to historijski često biva, mala elita koja je sebi priskrbila vlast preko koje maltretira tihu većinu.  Registrovanih zaposlenih u BiH je 750.000. Odbijte od tog broja one direktno zaposlene na budžetu i doći ćete do tragičnog podatka da pola miliona ljudi na svojoj grbači nosi i radi za njih 3 miliona. U BiH je upravo većina ta koja upravlja sistemom i maltretira malobrojnu manjinu koja je finansira. Ne postoji organizovana društvena struktura koja bi udarila na uživaoce privilegija. Ne postoji, jer ih je malo, a i to podrazumijevalo da udare na svoju najbližu rodbinu i prijatelje. Ne postoji politička stranka koja najavljuje, a pritom ozbiljno i misli da provede reforme kresanja administracije, privatizacije državnih firmi i dovođenja u red socijalnih davanja. Ne postoji, jer bi to podrazumijevalo ne samo da okrenu nimalo bezazlenu armiju državnih uhljeba i uživaoca socijalnih davanja protiv sebe, što uglavnom ima fatalne političke posljedice, nego da se istovremeno odreknu i vlastitog političkog plijena i kapitala za širenje moći preko vlastitih državnih uhljeba i kontrole ključnih resursa preko državnih kompanija i instutucija. A tolike idealiste u politici baš i nemamo. I na kraju, ni u samom narodu ne postoji spremnost da se previše duboko ode u bilo kakvim reformama, zato što je broj ljudi koji bi od njih stradao i suviše velik, a narodu se već udomaćilo da se u administraciji izmišljaju poslovi „za malog“ ili ako se i privatno dela, da se preko političkih poznanstava sređuju raznorazni grantovi, papiri, porostori i tenderi.

Dosadašnje vladajuće političke stranke u BiH svih nacionalnih predznaka i u oba entiteta, u startu su prepoznale da je recept za njihovu stabilnu vlast i održavanje socijalnog mira uvesti što je moguće veći broj građana u sistem, bilo kroz obezbjeđivanje radnih mjesta u državnim sektorima ili transferiranjem sredstava iz budžeta. Sve to vremenom je nužno vodilo u bildanje i stvaranje glomazne, nebouzdane države koja puno troši, pa puno i traži tj. oprezuje, poklapa i guši kreativnost i incijativu svakoga ko pokušava djelovati mimo njene direktne kontrole, te omogućava ogromnu moć onima koji je kontrolišu. Većini stanovništva obezbjeđuje uglavnom tačno onoliko da nekako prežive, no istovremeno onemogućava uspostavu okvira koji bi omogućio snažniji rast i prosperitet, s obzirom da produktivnost i kreativnu energiju u društvu siše i  preusmjeava u raspodjelu, a ne razvoj.

Postoje dva moguća načina na koji bi se ovakvo stanje moglo promijeniti. Prvi je potpuni krah sistema, bilo kroz bankrot ili dubinsku političku krizu i preobrazbu, koji bi nametnuo „restart“ društva, odnosno izgradnju sistema od početka na potpuno novim temeljima. Takav scenarij, iako svakako nije nemoguć, u ovom trenutku nije izgledan.

Drugi je da se, uslijed silnih pritisaka i otpora, reforme u društvu vrše postepeno, onda kada može i do mjere do koje može bez da uzdrma ozbiljnije čitavo društvo i vlast koja ga predvodi. To bi pak podrazumijevalo kontinuirano postojanje prosvijećene vlasti koja shvata šta su ključni problemi u društvu, kako ih riješiti, te grabi svaku pravu priliku da se uhvati u koštac s njima kada god može. Naravno, po pitanju postojanja takve vlasti također ne treba biti pretjerani optimista, s obzirom da ni svi pritisci MMF-ova i međunarodnih zajednica ne uspijevaju utjecati na konkretniju akciju čim u provođenju reformi dođe na red neka od svetih političkih  krava – poput primjerice dovođenja administrativnog aparata u red.

Stoga, najizglednija opcija je da će BiH kao i do sada nastaviti životariti na samom evropskom začelju po ekonomskoj razvijenosti. Propasti vjerovatno neće, no neće se ni razviti s tromim, nefunkcionalnim, korumpiranim i rastrošnim sistemom koji naprijed ne da, ali previše ljudi zavisi od njega da bi ga se odreklo. Za preokretanje ovog trenda i pokretanje novog kursa bile bi potrebne uistinu dubinske, revolucionarne promjene, prije svega u samim glavama ljudi.

SlobodnaBosna/Piše: DANIJAL HADŽOVIĆ

/Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari