Zdravko Mamić kaže da je on doprinio uspjehu hrvatske reprezentacije, da je on stvarao te igrače, a sada to niko ne smije javno da izgovori.

Zdravko Mamić kaže da ga poslije Svetskog prvenstva u Rusiji nije zvao nijedan fudbaler.

“Kunem vam se, nije me nazvao niti jedan igrač. Niti jedan. Kunem vam se”, doslovno je rekao u intervjuu koji je objavio Jutarnji list.

Dugo je važio za glavnu ličnost u zagrebačkom Dinamu i hrvatskom fudbalu uopšte.

Nepravosnažno osuđen pred Županijskim sudom u Osijeku na šest i po godina zatvora zbog izvlačenja novca kroz transfere Luke Modrića i Dejana Lovrena.

Na dan dočeka hrvatskih fudbalera u Zagrebu, interesantno, bio je Mamićev rođendan.

“Taj dan nisam ni mislio o rođendanu. Bio sam prikovan za TV, gledao sam i uživao u dočeku. Buljio sam u televiziju kao omađijan. Uživao sam u tome”, rekao je Mamić, koji se trenutno nalazi u Međugorju, na teritoriji BiH, gde izbjegava hrvatsko sudstvo.

O plasmanu Hrvatske u finale Mundijala je rekao:

“Biću jako konkretan. Mojoj sreći nije bilo kraja. Bio sam sretan k'o prasac. To je kao da svoje dete gledate kako raste, kako završava škole i postiže najveće rezultate. Nema nikakve sumnje da sam ja uz mnoštvom volontera i sa Zorislavom Srebrićem, koji 60 godina gine za reprezentaciju, najzaslužniji za ovaj uspeh. Bila je predivna atmosfera ovde, šampanjci i vina su u potocima išli, bilo je i pjesme. No isto tako bio sam na momente tužan. Bio sam tužan jer, bez lažne skromnosti, doprinio sam tom rezultatu i veselju naroda, i nisam bio tamo na licu mjesta, gde mi je bilo mjesto. A tamo su bili svi oni koji su rušili reprezentaciju, Dinamo i mene lično. Ipak prevladala je sreća u odnosu na tugu”.

Više puta je upitan kako doživljava to što su mu “njegovi fudbaleri” okrenuli leđa.

On kaže da neće nasjesti to što pokušavaju da ga posvađaju sa igračima.

“Zašto da bacam sjenu na svoje veliko, kolosalno djelo. Neka javnost ocijeni. Meni dnevno prilazi sto ljudi koji su ogorčeni jer ntko nije spomenuo moje ime”, kaže Mamić.

Na pitanje da li je on njih zvao, kaže:

“Ne, pa imam nekog ponosa. Ako ste primjetili, za vreme SP-a nisam dao nijedan intervju. Imao sam 20 poziva dnevno. Nisam želio nekome da budem sredstvo da prlja atmosferu oko reprezentacije”.

U nastavku je rekao da je “zaista tužan”.

“To su neviđene žrtve bile, životne drame. Modrića sam, recimo, upoznao kada je imao 14 godina, kada je bio izbjeglica. Njega i njegove roditelje prigrlio sam u Zagrebu, kada niko nije znao šta bi moglo da bude. Vi dobro znate da je on prije toga bio u Hajduku, pa ga tamo nisu željeli.

Primio sam ga jer me to molio pokojni Tomislav Bašić, doajen sportskog amaterizma. I Modriću sam dao stan od moje žene, da u njemu živi. No o tome nitko ne priča. U ovim biografijama koje sad pišu o Modriću ja kao da ne postojim. Kao da mene nije bilo, kao da nije bilo Dinama. A kod nas je bio devet godina. Devet!”, priča Mamić.

A da li ih je sramota da mu se jave pošto je pobjegao iz Hrvatske, kako to komentariše?

“Pa šta da ja tu komentarišem, neka oni komentarišu! Što mene to pitate, oni neka govore! Pitajte Lovrena. Dinamo ga je doveo kada je bio u statusu izbjeglice.

Jedva su se prehranjivali, njegovi roditelji i dvojica sinova. Roditelji, koji su za mene istinski heroji, svaki dan su ih vozili u Zagreb iz Karlovca. Pa tu je i Ćorluka, koji je isto bio izbjeglica. Kovačića sam oteo Lincu iz Austrije. Vrsaljko je imao tešku situaciju… Sa svima njima ja sam se sreo kada sam bio najmoćniji čovek u Hrvatskoj. Ne samo u fudbalu nego uopšte. Prigrlio sam ih kao sopostvenu djecu…”, priča Mamić.

Nedeljnik/JL/PD.ba

 

Komentari

komentari