Poslovnidnevnik.BA BH Poslovni Portal
Gospodarski sukob EU i SAD poprima konkretne obrise. Kao odgovor na još uvijek tek moguću carinu na čelik, EU je WTO dostavila popis američkih proizvoda. A i kada je riječ o Iranu, tu postoji plan.
Europska unija je još uvijek izuzeta od carine koju SAD odnedavno podižu (između ostalog) na čelik i aluminij, ali to izuzeće traje sad još samo do početka lipnja. Da li će to tako i ostati, usprkos brojnim razgovorima i kontaktima, je još uvijek pitanje. Kevin Hassett, predsjednik Vijeća gospodarskih savjetnika američkog predsjednika je izjavio kako „ima velikih nada da će pregovori sa EU uspješno završiti” i da će EU biti trajno izuzeta od carina na čelik i aluminij.
Ali ovog tjedna se onda sam američki predsjednik Trump požalio kako „nam je veoma teško prodati automobile u Europsku uniju”, makar obratno, američke ceste su prepune Mercedesa i BMW-a. Naravno da američki predsjednik ne može shvatiti što bi mogao biti problem sa američkim automobilima, makar je dovoljno podsjetiti kako je cijena benzina u SAD trenutno negdje oko $ 2,95 za galon – dakle oko 4 kune 90 lipa za litru, ljuto potrebnih za monstruozne motore američkih vozila.
Ali Trumpu jedino padaju na pamet državni nameti: „(Europljani) plaćaju sitne namete, dok se u EU traži golem porez”. Sve u svemu, EU se „užasno” odnosi prema SAD u trgovinskoj razmjeni.
Makar je naranča neodvojivo povezana sa Kalifornijom ili Floridom, ne treba biti pretjerano zabrinut zbog mogućeg poskupljenja: daleko najveći proizvođač soka od naranče je Brazil.
U WTO stalno stižu popisi…
Zato je Europska unija odlučila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji položiti popis američkih proizvoda na koje bi onda EU mogla početi naplaćivati carinu. Europske potrošače će vjerojatno manje zaboljeti moguća carina na američki whiskey, maslac od kikirikija ili američke motocikle, ali bi i u našim samoposlugama mogli primijetiti carinu koja će se početi naplaćivati na rižu, kukuruz, sok od naranče, duhan. Naravno, tu su i proizvodi od američkog čelika na koje se planira carina od pretežito 25%. Opseg planiranih carina bi bio 1,4 milijardu eura, koliko se procjenjuje da će biti šteta europskim proizvođačima zbog američkih carina na čelik i aluminij.
Zapravo, u WTO stalno stižu takvi popisi i iz drugih zemalja gdje se objavljuje nakana podići carine na američke proizvode – na primjer i Indija planira na taj način pokupiti 165 milijuna eura zbog štete načinjene po njeno gospodarstvo. Europski političari i dalje ne gube nadu kako bi se još mogla postići nagodba sa Washingtonom i tu niti njemačka kancelarka Merkel nije iznimka. „Usprkos svim teškoćama koje imamo ovih dana, transatlantski odnosi su za nas bili i ostali od izuzetne važnosti. To je konstanta u našoj politici”, izjavila je Angela Merkel.
Već i popis mogućih proizvoda na koje će se plaćati carina ukazuje na eskalaciju ovog sukoba: počelo je sa industrijom, ovo će pogoditi američke poljoprivrednike.
Kod Kube je sve prošlo mirno
No i europski čelnici su svjesni da bi ti odnosi mogli postati još gori, sad ne samo zbog carina na čelik i aluminij nego i zbog sankcija kojima Washington prijeti i svim drugim zemljama koje će nastaviti poslovati sa Iranom, samo zato jer su SAD odlučile napustiti sporazum sa Teheranom i vratiti se sankcijama protiv te zemlje.
I tu je Bruxelles već spreman, zapravo iz ladice je izvukao odluku o sličnom slučaju još iz sredine devedesetih prošlog stoljeća. Naime, 1996. su „Helms-Burton odredbom” SAD odlučile drastično pooštriti sankcije protiv Kube i kazniti sve tvrtke i iz drugih zemalja koje posluju sa Kubom, a istovremeno namjeravaju poslovati i SAD. EU je tada donijela takozvanu „Regulativu o blokiranju br. 2271/96” kojom se europskim tvrtkama zabranjuje slijediti te američke sankcije, a tvrtkama koje ipak onda budu pogođene američkim mjerama Bruxelles obećava nadoknadu.
Ta „Regulativa” zapravo nikad nije stupila na snagu, ne na kraju zato jer se tadašnji stanovnik Bijele kuće zvao Bill Clinton, a ne Donald Trump. Washington je zato europske tvrtke izuzeo od mogućih sankcija, dvije godine kasnije je donesen i trajni propis koji će to regulirati. Ali sa ovim američkim predsjednikom, kako se nedavno u Sofiji izrazio i Donald Tusk, „sa takvim prijateljima, kome onda trebaju još i neprijatelji?”
2015. se činilo da počinje novo doba u odnosima sa Iranom. Sad se ostali potpisnici trude održati sporazum na životu, makar i njima samima prijete američke kazne ako budu poslovali sa Iranom.
60 dana Europljanima
Zato su Europljani spremni i tu bi trebala pomoći i Europska investicijska banka: ona bi preuzela zadaću jamca za poslove sa Iranom, a ti poslovi bi se trebali proširiti i na energetski sektor. Europski povjerenik za klimu i energiju Miguel Arias Canete je već otišao u Teheran kako bi dogovorio detalje i uvjerio tu zemlju kako će EU ustrajati u održavanju onoga što je dogovoreno.
Naravno, tu nije samo riječ o gospodarstvu, nego i o politici. I u Teheranu ima tvrdolinijaša koje traže nastavak iranskog atomskog programa, makar je Canete u Teheranu mogao čuti kako se Iran doduše želi i dalje pridržavati dogovorenog, ali tu onda i Europljani moraju pokazati da Iran neće imati štete zbog odluke koju je donio američki predsjednik Trump. Za to imaju šezdeset dana, inače će se Iran vratiti programu obogaćivanju uranija.
Ma koliko su i EU i drugim potpisnicima ograničene mogućnosti, vlada velika odlučnost suprotstaviti se takvoj samovoljnoj politici Washingtona.
Zato vremena više nema: već ovog tjedna će se u Beču sastati predstavnici Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Rusije i Kine kako bi raspravili ponuditi Iranu novi sporazum prema kojem bi se Iran i dalje držao obustave atomskog programa, ali će tu biti riječi i o konkretnoj gospodarskoj pomoći Iranu, piše list Welt am Sonntag. Naravno da upada u oči kako se tu uopće niti ne spominje jedan od glavnih potpisnika sporazuma iz 2015., Sjedinjene Američke Države. U Beču bi trebalo biti riječi i o međusobnoj potpori ako Washington doista i aktivno odluči “kazniti” one koje posluju sa Iranom./izvorDW/
Poslovnidnevnik.ba
