Analizu uglednog hrvatskog novinara Vlade Vurušića prenosimo u cijelosti.

Nakon osebujnog Anvara Azimova, koji se proslavio riječima da više “štiti hrvatske interese nego ruske”, u Hrvatsku je za novog ruskog veleposlanika stigao nominalno jači diplomatski kadar – 65-godišnji Andrej Nesterenko, kojeg nazivaju “Putinovim buldožerom” iako tamošnji analitičari kažu da je to pretjerana kvalifikacija.

Nesterenko, čiji je otac Aleksej bio sovjetski diplomat u UN-u, ima jednu prednost, koja golica maštu kad je riječ o razlozima njegova imenovanja – on je, naime, kućni prijatelj s Putinovim dugovječnim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom.

To je, kažu, jedina njegova „vrlina“. Kako je Rusija još aktivna i prisutna (jedino) na Balkanu, na kojem se želi održati kao njezina zadnja isturena europska ispostava, gdje ima ili želi imati kakav-takav utjecaj, svaka diplomatska inicijativa izaziva interes.

I dok je u Srbiji, najvažnijoj ruskoj podružnici, ambasador iskusni i prepredeni Aleksandar Bocan Harčenko, izuzetno dobar poznavatelj prilika u regiji i od milja zvan “Putinovom gubernatorom Balkana”, Nestrenkov se dolazak u Zagreb, može se tumačiti kao svojevrsna poruka dobre volje, jer ako i nije iskusan diplomat, ima dobre veze i dobro zaleđe.

Doduše, od 2011. do 2015. godine bio je ambasador u Crnoj Gori. Crnogorce je tada pokušavao nagovoriti da Rusiji ustupe luku Bar i Kotor kao vojne baze njezine flote u Sredozemlju, ali je Podgorica to odbila. Kada je sve izašlo na vidjelo, Nesterenko je govorio da to nema veze s vojnom bazom, nego isključivo s “humanitarnim razlozima”, odnosno opskrbom ruskih ratnih brodova materijalima i gorivom te zamjenom posade. No, u to obrazloženje malo je tko vjerovao.

‘Neuspjeh u Crnoj Gori’

To je samo ubrzalo crnogorsko pristupanje NATO-u, koje se i dogodilo 2017. godine, uz dandanas veliko negodovanje Moskve, koja je nakon izborne pobjede prorusko-prosrpskih stanaka već u prvim reakcijama izrazila nadu u okretanje leđa NATO-u i ponovno vraćanje bludnog crnogorskog sina u naručje “matuške” Rusije.

Doduše, nije naodmet reći da je odlazak Nesterenka iz Podgorice bio popraćen billboard plakatima na kojima je stajalo: “Poštovani gospodine Nesterenko, hvala Vam na preporukama za članstvo u NATO-u. Poručujemo Vam: dalje ruke od nas. Predlažemo da se odmorite na našim obalama i sretan vam put.”Kao povremeni, nagli i brzo utihli pokušaji poboljšanja odnosa Hrvatske i Rusije, susreti Stipe Mesića, Jadranke Kosor ili Kolinde Grabar-Kitarović s Putinom nisu donijeli nikakve velike promjene i više bi se mogli podvesti pod “puno buke ni za što”. Kako se stvari uskovitlaju, tako i vrlo brzo splasnu.

Prema onome što nam je rekao ruski balkanolog Genadija Sisojev – Rusija je na Balkanu propagirala politiku “oslonca na dvije noge” – s jednom u Beogradu, a s drugom u Zagrebu. No, taj je koncept narušen jer s Hrvatskom trenutno ima “poluzamrznute” odnose, bez tendencije značajnijeg poboljšanja, pogotovo zato što je evidentno da današnja vladajuća struktura s Andrejom Plenkovićem ne pridaje preveliku važnost približavanju Rusiji.

Zagreb nije prioritet

Stoga su to pristojni, ali odnosi na distanci, na čekanju ili u iščekivanju boljih vremena i Zagreb u ovom trenutku nije prioritet Moskve poput Srbije i BiH, odnosno Republike Srpske, i nakon promjene vlasti opet otvorena mogućnost izravnog utjecaja na Crnu Goru. Zato su upravo te dvije nestabilne zemlje, koje se mogu definirati kao balkanski “bolesnici”, u ovo vrijeme nezaustavljive pandenije koronavirusa glavne mete ruskog upliva na Balkan, kojima mogu, ako ništa drugo, onda barem zagorčati situaciju i na određeno vrijeme od tih država učiniti “zemlje slučajeve”, u dovoljnoj mjeri da ih odgurnu od Europe ili da pojačaju europsku skepsu, i to po onoj “ako ih ne možemo imati mi, nećete ni vi”. Vrlo slično ukrajinskom scenariju.

Nesterenko se istaknuo i nepriličnim rječnikom za diplomata, ali čini se da je postala navada ruske diplomacije da u zemlje Balkana, otkad izmiču iz ruku, Kremlj šalje plejadu netipičnih “agresivnih” I paternalistički rasploženih ambasadora.

Sjetimo se kako su mnogi od njih očitavali lekcije ovdašnjim vladama (ni Azimov se toga nije previše ustručavao), pa je, primjerice, ruski ambasador u Makedoniji Oleg Ščerbak, nakon što je ta zemlja zatražila prijem u NATO, otvoreno poručio da nakon te odluke “Makedonija postaje legitimna meta”.

Bivši ambasador u Srbiji Aleksandar Čepurin vikao je, pak, “da Rusija brani srpsko Kosovo više od Srba”, a Nesterenko je Milu Đukanovića optužio da pokazuje da ih u bilo kojem trenutku može izdati te da se stječe dojam da “Crnogorci žive u jednoj zemlji, a da njihov premijer (tada je Đukanović obnašao tu dužnost) upravlja nekom dugom”.

Ponašanjem ambasadora Aleksandra Ivancova često su nezadovoljni u Sarajevu. Nedavno ga je tako član Predsjedništva BiH Željko Komšić upozorio da “ne poštuje institucije države BiH” te da svojim ponašanjem dokazuje da Rusija “ugrožava suverenitet BiH”.

Balkan je važan geostrateški prioritet Rusije, koja koristi trenutnu “zrakopraznu” situaciju, kada zemlje Zapadnog Balkana još nisu blizu EU (neke su im izmaknule i ušle u NATO), pa se nadaju da bi mogli iskoristiti nedoumicu i sporost Bruxellesa oko toga. Naime, evidentno je da EU nevoljko želi u svoje članstvo nerazvijene, politički nezrele zemlje pune korupcije i malverzacija (dosta im je Hrvatske, Rumunjske, Bugarske te okapanja s Poljskom i Mađarskom), ali ih racionalno, iz “računa”, ipak drži na povodcu nade kako u taj, ipak (udaljen) europski “atar” ne bi ušla Rusija i poremetila strateško zaokruživanje Europe pod kapom Bruxellesa. Vrijeme istječe, pa i Rusija pritišće.

Rusi na Balkanu

Rusija ima nekoliko strateških pristupa Balkanu, do kojeg joj je stalo. S jedne strane, to je politika stalne destabilizacije i permanentnih kriza. Logično je da Rusija na ovim prostorima ne želi igrati konstruktivnu ulogu jer zna da sve te zemlje kada se ustabile imaju samo jednu želju – postati dio EU i NATO-a i da ona u tom slučaju ispada.

Ta je gorka pilula već popijena s nizom postsovjetskih država, za koje su Rusi mislili da će im biti vječno leno. U Kremlju nastoje iskoristiti i nametnuti percepciju da je Balkan zapravo neželjeno čedo EU, ali ih frustrira zašto zemlje koje Europa smatra svojim otpatkom ipak čeznu za blještavilom zapadnih ponuda, a ne žele biti dio ruskih planova.

Rusija je tako pokušala omesti pregovore Grčke i Makedonije o promjeni imena, kojima su se toj nekadašnjoj jugoslavenskoj republici počela otvarati dotad zabravljena vrata euroatlantskih perspektiva. Grčka je, iako se smatra “ruskim igračem unutar EU”, čak zbog tog miješanja protjerala četvoricu ruskih diplomata, nekim visokim dostojanstvenicima Ruske pravoslavne crkve nije dozvolila ulazak u zemlju, a preko nekih ruskih tajkuna iz Grčke financirala je u Makedoniji i prosvjede protiv Sporazuma o imenu Sjeverna Makedonija.

Podjednako tako, Rusija se otvoreno suprotstavlja približavanju Bosne i Hercegovine NATO-u, u čemu ima podršku, kako ga nazivaju ruski mediji, “najvažnijeg ruskog oslonca na Balkanu” – Milorada Dodika.

Osim toga, Rusija više ne želi ni ulogu “monete za potkusurivanje”, po kojoj ju balkanske zemlje koriste samo kao strašilo za Bruxelles – zaigrat će s Moskvom samo u pokušaju da ubrzaju svoje euroatlantske ambicije i imperative. Druga je razina ruske strategije na Balkanu, kaže Sisojev, želja i stav “da bude pitana o balkanskim problemima”, odnosno da je se ne ignorira i ne marginalizira, da bude aktivni sudionik balkanskih zbivanja kao jak međunarodni igrač i snaga, ali i zastupnik drugačijih stavova od onih zapadnih.

Rusija želi biti dio balkanskih procesa. Oni se već dugo nastoje ubaciti u vlak za Kosovo, ali tu je čak i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić pomalo suzdržan (iako ne javno), držeći “rusku kartu” kao svoj zadnji adut spasa pred neizbježno priznavanje Kosova. No, Rusija želi biti dio tih procesa, kako kaže ruski balkanistMaksim Samorukov, ne zato kako bi ih riješila ili kako bi doprinijela konstruktivnom ishodu, nego upravo suprotno – da ih otegne koliko god može, odnosno da primijeni svoju omiljenu taktiku “zamrzavanja sukoba” kao kada su u pitanju sudbine paradržavnih tvorevina na području bivšeg SSSR-a poput Pridnjestrovja u Moldaviji, čije beskonačno “rješavanje” traje od 1990., ili Abhazije i Južne Osetije u Gruziji od sredine 90-ih, kao i najnovije fantomske tvorevine u Ukrajini, čije rješenje nećemo doživjeti za života. Naime, samo ako se sve to rastegne unedogled, Rusija može biti dio balkanskog (ili bio kojeg drugog) čvora jer rješavanjem tih problema njezina prisutnost postaje izlišna.

Strah od bijega Srbije

Kako nam je rekao jedan ruski politolog, kada se nakon razrješenja u priču uključe novac i investicije, Rusija će biti u podređenom položaju u odnosu na SAD i EU jer im teško može parirati u tom segmentu. Upravo zato i postoji određena bojazan u Kremlju da bi im Srbija s Aleksandrom Vučićem mogla otploviti s rješenjem kosovskog pitanja jer u tom bi trenutku prestala potreba za njihovim angažmanom, pogotovo kao “crvene krpe” kojom se sada plaši EU.

Druga je bojazan da i Srbija ne bi izabrala NATO, pa ju Rusija opskrbljuje svojim istrošenim, polovnim, ali i novim naoružanjem, kako bi je još više vezala uza se, a i preko nje pokazala da neće dopustiti širenje NATO-a, što joj je najbolnija točka u odnosima sa Zapadom. Rusija je zato odabrala strategiju djelovanja na regiju kroz Srbiju kao svoju transmisiju te osnivajući, podržavajući i financirajući javno ili tajno proruske stranke i lidere na tom području te konzervativne pokrete. Naime, kažu da Srbija izgovara ono što Rusija misli o regiji. Rusija ne djeluje izravno, nego više kroz svoje “ekspoziture”: kroz režim Aleksandra Vučića u Srbiji te preko Milorada Dodika kao regionalnog troublemakera “na žeton” i, naravno, SPC-a, ne samo kao etničke i vjerske, nego u prvom redu kao političko-vrijednosne institucije.

Dodik – remetilački faktor

Slično je i sa stabiliziranjem BiH, koja bi rado postala članica NATO-a i EU, ali Kremlj u toj zemlji ima visokointenzivan remetilački faktor, Milorada Dodika, a u tom stalnom potresanju “vilajeta”, kako i on ne bi skliznuo prema NATO-u, čime bi se potpuno zatvorila ruska vrata, Moskva je sada dobila i podršku Dragana Čovića.

Zanimljivo je da ruski mediji napominju da je luka Neum jedini izlaz na Jadran koji ne kontrolira NATO. Doduše, ne ide dalje od te konstatacije, ali očito su Rusi bacili oko i na taj nepristupačan i od euroaltlantskih integracija dalek dio jadranske obale, koji bi u nekom raspletu (a Dragan Čović je, kako smo rekli, sve viđeniji dragi gost u Moskvi) mogao postati koristan remetilački adut kako god bio plitak, kamenit i nefunkcionalan.

Republika Srpska Rusiji je važna karika njezinih interesa na Balkanu, kojima je uspjela privući i Čovića, (ne)formalnog hrvatskog lidera u BiH. Naime, Rusi preko Republike Srpske uvijek mogu destabilizirati BiH s obzirom na geostrateški položaj (u trbuhu Hrvatske kao članice EU i NATO-a) i s obzirom na “čistokrvno” srpsko stanovništvo i prostor u RS-u kao važnog segmenta novog srpskog nacionalnog programa koji se “nadahnjuje” i inspirira u ruskom nacionalizmu kao njegovim sastavnim dijelom.

Problem je svakako, kako to ističe srbijanski povjesničar MiIivoj Bešlin, što je srpski nacionalizam postao sastavni dio ruskog nacionalizma na ovim prostorima, kao odabrani izvršitelj ruskih političkih i nacionalnih interesa, u nadi da će im to u nekim novom preslagivanju postjugoslavenskih poslova donijeti ostvarenje planova koji se nisu ispunili u ratovima 90-ih.

Očito je stoga političko-ideološki ruski proizvod “ruski svijet” uzet kao matrica za novi srpski nacionalni program “srpski svet” kao inačica za “nepopularnu” politiku velikosrpstva. Uz to, u Srbiji i Republici Srpskoj Rusija, kažu, kontrolira i financira mnoge nevladine udruge, pogotovo one domoljubne i vjerske. A kao igrač iz veće ili manje sjene pomiče figure srpskog nacionalizma te je poticatelj srpsko-ruskog nacionalističkog i vjerskog integralizma, prije svega u BiH i Crnoj Gori.

Vraćanje Crne Gore

Jedan od prvih zadataka jest “vraćanje” Crne Gore pod ruske skute. Rusiji bi se tako otvorila vrata za povratak u Crnu Goru, gdje su njihovi puleni ostvarili jak izborni rezultat. Srbija je stoga u zadatak dobila da obavi ključni posao popisivanja stanovništva 2021. u Crnoj Gori, kao jedan od prioriteta ruske politike koji namjerava odigrati preko Srbije, a nakon toga, ako se ostvare najave da će Srbi biti većinski narod u Crnoj Gori, počela bi i operacija napuštanja NATO-a, koja se barem sada čini kao uzaludna misija jer to nije lako ostvarivo, pogotovo zato što je jasno (za razliku od kratkotrajnog francuskog istupanja) da bi to značilo prodor Rusije u prostor koji je NATO imao u rukama. Podsjetimo se da je Rusija bila umiješana i u pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016. godine, baš da bi spriječila njezino članstvo u NATO-u.

Kao velika i važna sila u međunarodnim odnosima, Rusija sigurno neće ostaviti Balkan na vjetrometini i nadohvat EU i NATO-u te će pokušati zadržati svoj utjecaj i prisutnost, ako ni na koji drugi način, onda kroz poticanje Vučićevih ambicija kao “lidera svih Srba” u regiji ili kao stalan remetilački faktor (za koji Rusi, kako smo vidjeli, imaju dovoljno igrača, niti im treba prevelik trud za zakuhaju probleme) koji može uznemiriti ove ionako nespokojne prostore s gomilom nerješivih (!?) i vječnih problema.

Doduše, kako bi bila sigurna, Rusija dodatno kontrolira i desnoradikalnu opoziciju u samoj Srbiji, pa je uočen “ruski trag” u nasilnim antivučićevskim prosvjedima ovog proljeća, kao jasna poruka Vučićevu režimu da je pretendenata na podanički tron, ne bude li poslušan đak, dovoljno.

Rusija u Banjoj Luci gradi vjersko-kulturni centar (prvi hram koji neće pripadati SPC-u), za koji već govore da je ispostava ne samo kulturno-vjerskih, nego i ruskih obavještajnih institucija, a osim Rusije i Vučić se isprsio s više od 600.000 eura za njegovu gradnju. Srbija je, kažu poznavatelji prilika, premrežena ruskim obavještajnim službama (u samom vrhu srbijanske vlasti sjede, kažu, otvoreno moskovski nastrojeni ljudi poput Ivice Dačića ili Aleksandra Vulina), a kada je prije koju godinu jedan ruski obavještajac uhvaćen kako plaća usluge nekom srpskom oficiru, Vučiću je bilo neugodno i morao se ispričati Putinu što ga bratski špijuniraju. Putin mu je oprostio što ga špijunira.

Uz to, Rusija kontrolira i dobar dio srpskih medija koji propagiraju “Putinovu snagu i mudrost” te šire potrebno antizapadno i antieuropsko ozračje. U Srbiji, pak, postoji i tzv. ruski “humanitarni centar” u Nišu, koji je zapravo, kako tvrde u SAD-u, obavještajna centrala za prisluškivanje i nadzor NATO-a u susjednim državama te služi kao ruska vojna baza. Rusija već dugo zahtijeva da zaposlenici tog centra dobiju u Srbiji isti diplomatski i nedodirljiv status poput lokalnih predstavnika NATO-a iako Vučić zasad uspijeva odolijevati stalnim ruskim pritiscima s tim u vezi. Rusija se sigurno neće maknuti s prostora gdje ima svojih pobornika, ali joj se prostor sve više sužava.

(Jutarnji list)

Komentari

komentari