Odavno neka politička posjeta Zagrebu nije izazvala toliko bure, uzbuđenja, dijametralno različitih komentara i kontroverzi kao nedavni dolazak člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, ali u svojstvu “lidera Srba”.

U Sarajevu su iskočili iz kože zbog toga, u Beogradu i Banjoj Luci su zadovoljni (pogotovo) i zbog bijesa Sarajeva, a pozivanje Milorada Dodika, s obzirom na njegovu politiku i političko ponašanje, može se ocijeniti kao jedan u nizu nespretnih “pucanja u nogu” Hrvatske kada je u pitanju BiH – zemlje čiji je opstanak i funkcioniranje te ulazak u NATO i EU od strateške i životne važnosti upravo za Hrvatsku. Sarajevska politologinja Ivana Marić upozorava kako bi Zoran Milanović kao predsjednik države morao znati da u BiH ne postoje službeni predstavnici naroda pa je tako Dodika mogao “primiti kao pojedinca, kao predsjednika SNSD-a ili kao člana Predsjedništva BiH, ali ne i kao predstavnika srpskog naroda jer to u BiH ne postoji”.

Sociolog Ivan Markešić je izravan i po njemu je Milanovićev poziv Dodiku “bezobrazluk kakav se ne pamti već duže vrijeme”. Profesor Markešić upozorava da Dodik današnju Hrvatsku optužuje za ustaški zločin u Jasenovcu, sve čini da podijeli BiH te da Republiku Srpsku pripoji Srbiji.

“S druge strane, Plenkovićevo trabunjanje o čuvanju nekoliko hrvatskih kuća na trasi buduće autoceste kroz RS izraz je besramnog ljudskog licemjerja prema bosanskim Hrvatima. K tomu, i Milanović i Plenković zaboravljaju da ono Hrvata što je još preostalo u BiH žive izmiješani s Bošnjacima. Ovakvom njihovom politikom i njih će oni uskoro ‘humano’ preseliti na istočnohercegovačke gudure ili negdje po bespućima hrvatskih krajeva pod posebnom državnom skrbi kako bi naselili mjesta s kojih su otišli – milom ili silom (svejedno) – hrvatski Srbi. Također, u preseljavanju bh. Hrvata s područja većinski naseljenih Bošnjacima i Milanović i Plenković naći će sugovornike kod bošnjačkih političara”, kaže Markešić.

Punih 15 godina, dok su predsjednici bili Stipe Mesić pa Ivo Josipović, Hrvatska držala distancu prema Dodiku i pokušavala održavati dobre veze s probosanskim političarima. A onda je došla Kolinda Grabar-Kitarović. U ljeto 2016. na Pantovčaku su pripremali novu političku platformu prema BiH. U osnovi, inicijativa koju je pokrenula tadašnja predsjednica Hrvatske sadržavala je dva aspekta: jačanje položaja Hrvata u BiH, a zauzvrat je Hrvatska trebala pomoći susjednoj državi u izlasku iz međunarodne izolacije i ubrzanju puta prema EU. Sve je, međutim, zamrlo zbog pada Vlade Tima Oreškovića i predizborne kampanje, piše „Jutarnji list“.

Još ranije Grabar-Kitarović je, odmah nakon stupanja na predsjednički položaj, izazvala burna negodovanja kada je za BiH najavila da će tražiti nadogradnju Daytonskog mirovnog ugovora, kao i da zahtijeva jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH, jer je ugrožen.

Markešić ipak na ovu posjetu gleda i u svjetlu toga da ovo “nije ovo prvi put da hrvatske političke elite na čelu s predsjednikom RH žrtvuju bosanske Hrvate u svrhu rješavanja srpskoga pitanja u Hrvatskoj”. Učinio je to, kaže Markešić, svojedobno Franjo Tuđman i prihvatio kao svršen i za Hrvatsku dobar ratni “posao” progon više od 150.000 Hrvata katolika s područja današnje Republike Srpske. “Umjesto da rade na povratku Hrvata u Bosnu, na područja RS-a, i današnje političke elite na čelu sa Milanovićem i Plenkovićem čine isto natječući se tko će biti veći ‘Tuđman’. Oni danas primaju čovjeka koji bez trunke srama i obraza, bez trunke kajanja i traženja oprosta za zločine koje su nad bosanskim Hrvatima počinili najvećim dijelom oni u čije je ime i došao Zagreb – takva je službena objava. Zapravo, oni ovim posjetom zakucavaju posljednji čavao u sanduk nade da se i mrtvi bosanski – krajiški i posavski – Hrvati imaju gdje vratiti i biti dostojanstveno pokopani”, ističe Markešić.

No, Ivana Marić će pritom odbaciti česte teze iz bh. medija i političkih krugova kako u hrvatskoj politici postoji namjera podjele BiH, “jer da Hrvatska ima tako velik utjecaj na unutarnja pitanja BiH, valjda bi do sada uspjela nametnuti određene promjene na kojima inzistira HDZ BiH”. Ona smatra da je “suludo pomišljati da bi Hrvatska podržala Dodika u bilo kakvim planovima za rasturanje BiH. To niti hoće niti može. Drugo je pitanje bi li Dodiku to odgovaralo, ali isto tako i Čoviću. Mislite da bi Dodiku odgovaralo da se RS osamostali i postane pokrajina u Srbiji”, pita se Marić i nastavlja: “Mislite da bi Dodiku odgovaralo da bude pod direktnom vlašću Vučića i da on ne bude taj koji odlučuje o svim političkim i novčanim tokovima? Zar mislite da bi Čoviću odgovarao sličan scenarij, da se zapadna Hercegovina izdvoji iz BiH i priključi Hrvatskoj, članici EU u kojoj se pravna država i borba protiv korupcije poštuje u znatno većoj mjeri nego što je to slučaj u BiH? Naravno da im to ne bi odgovaralo, ali ono što im odgovara jest lažna nada koju ovakvom pričom daju svojim sljedbenicima i na osnovi koje se na vlasti održavaju već drugu deceniju”, smatra Ivana Marić.

Ivan Markešić slično razmišlja: “Bit će to vrijeme u međusobnom natezanju u donošenju rješenja. Razlog: trenutno stanje u BiH odgovora svima – svi su ugroženi od svih. I od toga svi profitiraju – ostaju na vlasti. Logika straha od drugoga i drukčijeg, posebno straha od muslimana, muslimanskih migranata.”

S Pantovčaka su nakon razgovora rekli kako “Hrvatska ne može ostati pasivna i neće podržati inicijative u smjeru jednostrane revizije Daytonskog sporazuma koje bi ugrozile mir i stabilnost u BiH i jugoistočne Europe”. To je svakako tema koja mora biti jedan od vanjskopolitičkih prioriteta Hrvatske, ali se postavlja pitanje je li Milorad Dodik prava osoba za takav razgovor i je li možda on Milanoviću tek predstavio svoja “zapažanja” o “jednostranim revizijama Daytona”. Podsjetimo da je Dodik izašao s inicijativom o tome da se “ukine” visoki međunarodni predstavnik za BiH te “odstrane” strani suci iz ustavnog suda. Milanović bi trebao biti precizniji u objašnjavaju njegove zabrinutosti oko “jednostrane revizije Daytona”. Naime, Dodik nije zatvorena knjiga niti politički mistik – on je politički šibicar koji uvijek govori prigodno što mu u tom trenutku i kod trenutnog sugovornika odgovara, misleći da ništa izgovoreno prije ne važi. Dodik s pozicije jednog od predsjednika BiH govori o BiH kao hibridnoj i neprirodnoj državi i otvoreno se zalaže za izdvajanje srpskog entiteta iz BiH i njegova ujedinjenja sa Srbijom, ma koliko on u Zagrebu govorio da nije “secesionist”, podsjeća „Jutarnji list“.

Osim toga ne treba zaboraviti da se protivi ulasku BiH u NATO, zbog svojih dobrih odnosa s Rusijom koja se na njega, kako se čini, više oslanja nego na srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Profesor s mostarskog sveučilišta Slavo Kukić se pita – ako Vučić prima Čovića, a Milanović Dodika, gdje je tu službeno Sarajevo i kakvu to politiku onda vodi Zagreb? Kakvu vodi Dodik i Beograd prilično je jasno. No, dolazak Dodika otvorio je i pitanje zašto Hrvatska izbjegava i zaobilazi službene državne institucije BiH i Sarajevo? Koji je razlog da Milanović namjerava primiti odvojeno etničke predstavnike iz BiH, a radi se o pitanju funkcioniranja (i opstanka) zajedničke države BiH? Naime, ovakav pristup sliči na nekadašnju Tuđmanovu politiku prema BiH u kojoj je zapela Hrvatska, a koji je pak smatrao da je “ideal” te politike nastavak pregovora Cvetković – Maček, odnosno da se Srbi i Hrvati trebaju dogovarati o BiH. No, stvari su se promijenile od tada i Bošnjaci su i identitetski i politički sazreli. I konačno treba biti jasan da su temelj održanja BiH odnosi, u prvom redu, Bošnjaka i Hrvata, jer Hrvatska nema pretenzija prema BiH, niti obratno. Stoga je neshvatljivo i takvo vezivanje Dragana Čovića uz Dodika te logično pitanje – je li Čović suglasan s politikom Dodika o razbijanju BiH, neposvećivanja euroatlantskim integracijama i slično, odnosno je li Čović političar koji će omogućiti realizaciju Dodikovih vizija razbijanja BiH te stvaranja “velike Srbije” i to na “pljunomet” od Zagreba i Dubrovnika? Legitimno pitanje – je li Zagreb svjestan da mu Dodik možda nije najidealniji sugovornik po pitanju BiH!?

“Kad bi predstavnici hrvatske politike u BiH i u Hrvatskoj pristupali BiH kao državi i hrvatskoga naroda, uvažavajući pritom Bošnjake kao istinske suradnike u izgradnji države i društva – jer s njima Hrvati jedino i žive – ne bi imali nikakvih problema s Bošnjacima, bez obzira na Dodikove eskapade. Što ne znači da je i ‘bošnjačko maslo za ramazana’”, kaže Markešić.
SV/PD.ba

Komentari

komentari