BiH mora napustiti anahronu politiku “kupujmo domaće” i uvesti politiku “izvozimo domaće”, jer je rast izvoza jedini put napretka za našu zemlju, smatra prof. dr. Vjekoslav Domljan. 

Ako mjesečno zarađujete 800 KM a neko vrijeme trošite 900 KM mjesečno, vaši će vas povjerioci upozoriti i potom tražiti da im pozajmljeni novac (100 KM mjesečno puta broj mjeseci) vratite. Da biste vratili novac, morate ili smanjiti potrošnju ili povećati prihode, drugim riječima: morate poduzeti nešto, pokrenuti proces reforme. Ilustracije radi, to se svodi na smanjenje potrošnje ispod 700 KM ili, alternativno, na povećanje prihoda na preko 900 KM, te tim putevima osigurati vraćanje duga. Koliko će trajati prvo (smanjenje potrošnje ispod 700 KM), odnosno drugo (povećanje prihoda na preko 900 KM) ovisit će od toga koliko ste vremena trošili preko vlastitih mogućnosti i shodno tome iznos (plus kamate) koji treba vratiti povjeriocima.

BiH je u situaciji takve reforme. Trošila je više no što je proizvodila. Veća količina potrošenih od proizvedenih dobara se osiguravala uvozom. A u okviru te veće potrošnje, posebice se rastrošno namjestio javni sektor – imao je veće rashode od prihoda, pa je stvarao deficite. Koliki su, ne znamo tačno. Ti deficiti kod niza institucija (npr. bolnica i rudnika) ostaju zasad nepokriveni.

Crvena lampica

Javna vlast nije poduzela reforme po izbijanju globalne krize (kao što ih, primjerice, nije poduzimala ni bivša Jugoslavija poslije naftnih šokova iz 1970-tih). Puštala je da uvoz bude veći od izvoza, pa su tekući deficiti platne bilance iznosili oko desetinu proizvodnje. No, kad se pređe -4 posto proizvodnje godišnje (a kod BiH je to bilo svake godine od 1995.), pali se crvena lampica. Kad to teče, neto investicijska pozicija zemlje (odnos onoga što BiH je uložila u inozemstvo i onoga što su stranci uložili u našu zemlju) postaje uvelike negativna, odnosno zemlja postaje dužnik. Ta pozicija iznosi -50 posto bruto domaćeg proizvoda, a crvena lampa se pali na -35 posto.

Sad, kad su stvari došle na naplatu, a platiti se ne mogu lako, nema druge nego u reforme. One kredite koje je Međunarodni monetarni fond dao u razdoblju 2012-2014. treba vratiti. Treba vratiti preko milijarde KM, i to 2016. godine 176 miliona KM, godinu kasnije 342 miliona KM, zatim 2018. godine 356 miliona KM, te 2019. godine 169 miliona KM. To se može učiniti tako što će se stari dug zamijeniti novim. Vidi i MMF da je stanje u BiH teško, pa novi aranžman neće biti uobičajen, stand-by aranžman, nego prošireni aranžman. Jednostavno kazano, MMF neće dati paket s vremenskog trajanja 3-5 godina (vrijeme uzimanja plus vrijeme vraćanja) nego paket trajanja 4-10 godina.

No, znamo li izaći iz te dužničke situacije, odnosno raditi ono što su učinile druge zemlje koje su zapale u duboku krizu ili zemlje koje su postizale visoku stopu rasta ili čak one koje su postajale ekonomska čuda? Primjerice, Finska tokom prve polovice 1990-tih i Južna Koreja koncem 1990-tih su se uspješno izvukle iz duboke krize. Nisu samo tranzicijske zemlje ostvarile dubok pad raspadom socijalizma 1989. godine, nego i Finska koja je izgubila tržište Sovjetskog Saveza i pri tom u četiri godine doživjela pad proizvodnje za desetinu, dok joj se stopa nezaposlenosti učetverostručila i dostigla 17 posto. Postoje i iskustva zemalja koje su postale ekonomska čuda tj. iskustva 13 zemalja koje su imale prosječnu stopu rasta proizvodnje preko 7 posto godišnje u razdoblju od minimalno 25 godina.

Koja su rješenja moguća za BiH?

Reformska agenda sadrži ključne elemente ekonomskih i razvojnih politika odnosnih grupa zemalja. BiH ima otvorenu ekonomiju, a to je najvažnija lekcija iz iskustva zemlja koje su postajala ekonomska čuda. Ne smijemo se plašiti otvorene ekonomije. Još prije 199 godina David Ricardo, tvorac teorije komparativne prednosti, je pokazao (a nobelovac Paul Samuelson, po čijoj Ekonomici studenti diljem svijeta uče abecedu ekonomske znanosti, tvrdi da je to najbolja od svih teorija iz oblasti društvenih znanosti) da i najmanje razvijene zemlje mogu imati komparativne prednosti u proizvodnji određenih roba u odnosu i na najrazvijenije zemlje. To je razvidno i iz trgovinske bilance BiH. I u sadašnjim uvjetima četiri petine bh. izvoza se plasira u EU, što osigurava dvije trećine uvoza iz EU. Uz pomoć mjera iz Reformske agende taj izvoz bi se trebao još više povećati.

Druga lekcija je da tržište mora biti glavni mehanizam ekonomske aktivnosti. Sada u BiH ne funkcionira tržište rada, dok tržište kapitala ne postoji. Stopa neaktivnosti i nezaposlenosti se moraju prepoloviti u narednom srednjoročju. I to je cilj koji BiH može postići. To znači zapošljavati 35-40 hiljada ljudi godišnje. Pri tome će se popraviti i odnos radnika i penzionera – bez popravljanja tog odnosa penzioni i zdravstveni fondovi će kolapsirati. Sad je odnos 1:1, a kad bi se svih 300.000 nezaposlenih zaposlilo, taj odnos radnika i penzionera bi skočio na 1.5:1. Crvena lampa se pali na 2:1. Ovo pokazuje koliko je nužno pokretati reforme u BiH. Dok se ekonomisti spore oko toga koliko treba pustiti djelovanje ‘nevidljive ruke’ (tržišta) a koliko ‘vidljive ruke’ (države), u BiH se radi o ‘nepostojećoj ruci’. Temeljna zadaća države je osigurati igralište za tržišnu utakmicu i pravila za njeno odvijanje. Stoga je razumljivo uvođenje novih institucija (privrednih sudova), one-stop shopova (radi uvođenja novih igrača) i regulacija stečaja (radi isključenje isluženih igrača). Pri tom sudac mora biti što pošteniji, pa Reformska agenda stavlja jasan naglasak na borbu protiv korupcije. I igrači moraju biti što pošteniji, pa Reformska agenda stavlja naglasak na fer konkurenciju odnosno na smanjenje sive ekonomije.

Treća lekcija se odnosi na makroekonomsku stabilnost, koja znači da ekonomija nema inflacija i da ima tek blagi budžetski deficit. Što se tiče inflacije, ta bolest već skoro dva desetljeća ne postoji u BiH. Doskora su i budžeti bili pod kontrolom, no s globalnom krizom zapali su u deficite. No, deficiti nisu veliki. Iz dna, kad je deficit dostizao -6 posto bruto domaćeg proizvoda 2009. godine, reducirani su na -1 posto bruto domaćeg proizvoda, što znači da je budžet pod kontrolom odnosno da postoji makrostabilnost ekonomije.

Štednja i investicije

No, četvrta i peta lekcija su teške. Četvrta kaže da nijedna zemlja nije postigla visoku stopu ekonomskog rasta bez visokih stopa štednje i investicija. A stopa štednje (proizvodnja minus potrošnja) u BiH je vrlo niska. Stopa domaće štednje je zapravo negativna, dok je stopa ukupne štednje pozitivna, zahvaljujući ‘uvozu’ štednje.

BiH mora barem podvostručiti stopu ukupne štednje, podići je sa dašnje desetine na barem dvije desetine bruto domaćeg proizvoda. Istodobno mora povećati stopu investicija, koja je u pretkriznom razdoblju iznosila oko četvrtine dohotka, sa sadašnjih 17 posto na trećinu bruto domaćeg proizvoda. Naravno pitanje je kako zatvoriti jaz između investicija i štednje? Odgovor je inozemnim direktnim investicijama, pa je njima u Reformskoj agendi data odgovarajuća pažnja. Pri tome je od temeljne važnosti osigurati finansiranje mikro preduzeća (do devet zaposlenih) i malih poduzeća (10-49 zaposlenih).

Jedna od najtežih zadaća u oblasti ekonomske politike je smanjivanje visine kamatnih stopa. A to se može postići samo na dva načina: smanjivanjem sistemskog rizika zemlja (što je proces paralelan stvaranju uvjeta za odlazak OHR-a i MMF-a) i uvođenjem konkurencije. Sada trgovačke banke drže oko 85 posto finansijskog tržišta (svega 2-3 banke diktiraju uvjete), pa je nužno uvesti druge institucije kao konkurente te nove finansijske instrumente za tržište kapitala (primjerice, izdavanje obveznica od strane elektroprivreda).

U Akcionom planu za realizaciju Reformske agende FBiH stoji da će se izvršiti izmjene i dopune Zakona o bankama u četvrtom kvartalu 2016. Tim zakonom bi se konačno trebao ukinuti tržišni monopol trgovačkih banaka, jer u FBiH (ali ne i u RS!) samo one mogu primati depozite i odobravati kredite. Od iznimne je važnosti uvesti druge finansijske institucije, poput štedionica i štedno-kreditnih organizacija.

Javni sektor

I na kraju peta lekcija, od koje sve ovisi: javni sektor. Reformska agenda nastoji osigurati efikasniju proizvodnja javnih dobra i njihovu pravičniju raspodjelu. Tamo gdje djeluje tržište, lako je vidjeti ko je uspješan, a ko nije. A tamo gdje ne djeluje tržište, simulira se njegovo djelovanje usporedbom s drugim proizvođačima istog dobra. Veličina javnog sektora i njegovih dijelova se mjeri s odnosnim veličinama u drugim zemljama. Istodobno se mora uvoditi mjerenje efikasnosti javnih rashoda i javnih institucija. Morat će se konačno uspostaviti i konsolidirana bilanca javnog sektora i riješiti pitanje gubitaka javnih kompanija. U ostvarivanju ovog dijela Reformske agende veliku pomoć će pružiti Svjetska banka, čija će nova, trogodišnja strategija za BiH, biti usmjerena upravo na javni sektor.

S djelovanjem javnog sektora povezana je korupcija tj. ostvarivanje privatnih dobitaka pri obnašanju javne funkcije. Reformska agenda je usmjerena na smanjenje korupcije kroz osiguranje boljeg i pravednijeg procesa javnih nabavki, bolje naplatu javnih prihoda, te izmjene poreznog sistema usmjerene na veće zahvaćanje dohotka bogatijih uz smanjivanje zahvaćanja dohotka siromašnijih.

Provođenje Reformske agende će osigurati da se popravi poslovno okruženje i konkurentnost bh. firmi i bh. ekonomije u cjelini. Momentalno je bh. ekonomija najmanje konkurentna u odnosu na sve evropske i tranzicijske ekonomije. Ni u jednoj evropskoj i tranzicijskoj ekonomije nije teže otpočeti biznis nego u BiH.

Reformskom agendom će se uvesti odnosno razviti ‘on-stop shopovi’ koji će pomoći da se lako otpočne biznis. Velike prepreke tome (pribavljanje građevinskih dozvola i priključaka na struju) će biti uklonjene. Dobitnici tih reformi će biti svi zainteresirani građani BiH, posebice mladi, za čije će prvo zapošljavanje i samozapošljavanje biti osigurana posebna novčana sredstva.

Na koncu, hoće li Reformska agenda doista unijeti promjene u živote bh. građana? To će ovisiti i od građana odnosno od toga koliko će tražiti da vlasti provode ono što je zacrtano Reformskom agendom. Kako ćemo znati da se to (ne)dešava? Dovoljno će biti svakog, recimo 10. u mjesecu, vidjeti koliko je (novo)prijavljenih radnika kod poreznih uprava. To će nam kazati koliko ima uposlenih u formalnom sektoru ekonomije i koliko se njihov broj uvećao tokom odnosnog mjeseca.

No, da li bi ta radna mjesta bila održiva? To bi gledali, također svakog 10. u mjesecu temeljem kretanja izvoza. Izvoz bi se tokom narednom srednjoročnom razdoblju morao podvostručiti. BiH mora napustiti anahronu politiku “kupujmo domaće” i uvesti politiku “izvozimo domaće”, jer je rast izvoza jedini put napretka za našu zemlju.

Ako mi, bh. građani, budemo tako radili, moći ćemo na pitanje Jonasa Salka (izumitelja polio vakcine koji je običavao kazati: “Najvažnije pitanje koje sebi moramo postaviti je: ‘Jesmo li dobri prethodnici?'“) odgovoriti: “Da, bili smo dobri. Reformska agenda se primila, jer se, primjerice, stopa nezaposlenih mladih spustila na razinu Španije i Grčke“. Što je dobro, za početak.

Piše: Prof. dr. Vjekoslav Domljan

klix/poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari