Paulo Koeljo nas na početku nove godine podsjeća da niko ne može krenuti unazad, ali svi možemo krenuti unapred…

“A sutra, kad izađe sunce, sve što trebate reći sebi je:

O ovoj godini ću misliti kao o prvoj godini svog života.

Pogledaću sve članove porodice, iznenađeno i uzbuđeno, sretan što su tu uz mene i što u tišini dijelimo ono o čemu se toliko priča, a tako malo razumijemo – ljubav.

Proći ću kraj prosjaka koji će mi zatražiti nešto novca. Možda ću mu ga dati, a možda ću samo proći pored njega misleći kako će ga potrošiti na piće. I dok prolazim, čuću njegove uvrede i znat ću da je to jednostavno način na koji on komunicira sa mnom.

Proći ću pored nekog ko pokušava uništiti most. Možda ću ga pokušati sprečiti, a možda ću shvatiti da on to čini jer nema nikog ko bi ga čekao na drugoj strani mosta i da je ovo samo način da izbjegne usamljenost.

Gledaću sve i svakog oko sebe kao da ih vidim prvi put, osobito one male stvari na koje sam se navikao, zaboravljajući magiju koja ih okružuje. Pijesak u pustinji, na primjer, koji se pomiče energijom koju ne razumijem, jer ne mogu vidjeti vjetar.

Umjesto da zabilježim stvari vjerovatno neću zaboraviti, u bilježnici koju uvijek nosim zapisaću pjesmu. Čak i da nikad nisam napisao nijednu i čak i ako nikad više ne napišem nijednu, bar ću znati da sam jednom imao dovoljno hrabrosti da svoje osećaje pretočim u reči.

Kad stignem do malog sela koje tako dobro poznajem, ući ću iz drugog smjera. Osmjehivaću se, a seljani će govoriti: “Mora da je bijesan što su rat i uništavanje ostavili pustoš”.

Međutim, ja ću se samo smiješiti, jer mi prija što znam da misle kako sam bijesan. Osmjeh je moj način da kažem: “Možete mi uništiti tijelo, ali ne i dušu.”

Večeras, prije nego što krenem, provešću malo vremena sređujući gomilu stvari za koju nikad nisam imao dovoljno strpljenja. I otkriću da je tu i mali dio moje istorije.

Sva pisma, poruke, isječci i recepti će krenuti u svoj život i moći će mi ispričati neobične priče – o prošlosti i o budućnosti. O najrazličitijim stvarima na svijetu, o svim stazama na koje smo išli, o svim ulascima i izlascima iz mog života.

Obući ću košulju koju često nosim i po prvi put ću obratiti pažnju na to kako je sašivena. Zamisliću ruke koje su brale pamuk i rijeku u kojoj su niti rođene. Shvatiću da su sve te sad nevidljive stvari dio istorije moje košulje.

I sve one stvari na koje sam navikao – kao što su sandale koje su, poslije duge upotrebe, postale produžetak mojih stopala, biće uvijene u misteriju otkrića.

Pošto krećem u budućnost, pomagaće mi ogrebotine na sandalama nastale onda kad sam se saplitao u prošlosti.

Neka sve što mi ruka takne, a oči vide i usta okuse bude drugačije, a opet isto.

Na taj način, sve te stvari će prestati biti mrtva priroda i, umjesto toga, objasniće mi zašto su tu tako dugo – otkriće mi čudo ponovnog susreta s emocijama koje su se uglačale rutinom.

 

Paulo Koeljo

/BP/Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari