KINESKI znanstvenik He Jiankui je prije nekoliko dana objavio da je prvi put u povijesti uspio stvoriti genetski modificirane bebe.

Prema njegovim tvrdnjama, bebe će biti otporne na virus HIV-a kojim su bili zaraženi njihovi očevi.

Snažne kritike u svijetu

Neposredno nakon objave, Heov postupak je izazvao snažne kritike javnosti i stručnjaka. Kineske zdravstvene vlasti i članovi etičkog povjerenstva pokrenuli su istragu o cijelom slučaju, a zapadnjački stručnjaci uglavnom osuđuju Heov projekt. Primjerice, profesor etike Julian Savulescu s Oxforda nazvao je njegovo znanstveno postignuće “monstruoznim eksperimentom”, a Jeffrey Kahn, bioetičar s Instituta bioetike Hopkins Berman, smatra kako je ovo “ekstremno preuranjen i upitan eksperiment”.

Već godinama zapadnjački medicinski stručnjaci upozoravaju da bi Kina, u želji da dostigne i prestigne Zapad, mogla biti mnogo labavija u primjeni etičkih načela u znanosti.

Okidač za brojna etička pitanja

Heovo postignuće poslužilo je kao okidač za brojna pitanja etičke i znanstvene prirode. Koliko je ovakav postupak etički ispravan? Pomiče li Heov postupak granice etike i znanosti te na koji je način čovječanstvo uopće došlo do ove točke? Ako Heovo postignuće bude uvaženo i globalno prihvaćeno, što možemo očekivati u budućnosti?

Nadalje, rađanje prvih genetski modificiranih beba otvara pitanje poimanja etike između Istoka i Zapada. Hoće li Kina nakon ovoga otići naprijed i ostaviti “nas” u prašini te hoćemo li ubuduće tehnološki, financijski i znanstveno-evolucijski ovisiti o njima?

Otvara se i pitanje sadržano u naslovu članka. Koliko ovakav postupak može biti štetan? Naime, štetu može prouzročiti bezglavo jurišanje naprijed bez opreza, odnosno “igranje boga”, ali štetno može biti i pretjerano suzdržavanje od pomaka i opterećivanje prekomjernim oprezom. Gdje je tanka granica i je li ona prijeđena u Heovu postignuću?

Što kažu znanstvenici?

Odgovore smo potražili među znanstvenicima. Svoje viđenje su nam ponudili Matej Sušnik s Instituta za filozofiju, Karolina Kudlek, također s Instituta za filozofiju i doktorandica u području etike novih tehnologija na nizozemskom Sveučilištu Twente te Tomislav Janović, docent na Hrvatskim studijima u Zagrebu.

Matej Sušnik, Institut za filozofiju:

“Općenito govoreći, ako bi se nekom radnjom nekome nanijela šteta, onda bi to bio razlog da takvu radnju ne izvršimo. Pitanje moralnosti genetskog modificiranja ljudi neodvojivo je od pitanja štetnosti takvih postupaka. No jesu li takvi postupci uopće štetni i, ako jesu, u čemu se njihova štetnost sastoji?

Prema jednoj teoriji štete, čovjek je nekom radnjom oštećen ako se on nakon izvršenja te radnje, sveukupno gledajući, nalazi u gorem stanju od onoga u kojem bi se nalazio da radnja nije bila izvršena. Primijenimo li takvo razumijevanje štete na slučaj dviju djevojčica u Kini i uzmemo li u obzir činjenicu da je cilj genetske intervencije bio povećati otpornost na virus HIV-a, moglo bi nam se činiti da u cijeloj priči (ako je uopće istinita) ne postoji ništa sporno. Njihovo se stanje, netko bi mogao reći, ne razlikuje bitno od stanja čovjeka koji je primio cjepivo protiv gripe. Ali naravno, za informiraniju moralnu procjenu trebalo bi utvrditi postoje li ovdje i neki negativni čimbenici koji nadjačavaju ovaj pozitivan učinak”, kaže Sušnik.

Neke nove moralne opasnosti?

“Ipak, odmaknemo li se od ovog konkretnog slučaja, možemo se zapitati hoćemo li se, pod pretpostavkom učestalog prakticiranja ovakvih metoda, ubrzo suočiti s nekim novim moralnim opasnostima. Tako mnogi upozoravaju na sve ono što bi upotreba genetskog modificiranja mogla uzrokovati u dugoročnom smislu, poput stvaranja beba prema estetskim kriterijima, pokušaje kognitivnih poboljšanja, ali i promjenu genetske slike ljudske vrste. Ali čak i ako bi to bile realne posljedice primjene novih tehnologija, opet bi bilo potrebno pokazati zašto bismo takve posljedice uopće trebali smatrati štetnima. Jedan od razloga protiv genetskog modificiranja jest i taj da bi primjenom ovakvih postupaka čovjek u budućnosti mogao izgubiti svoja prepoznatljiva svojstva. No ako bi to za sobom povlačilo sveukupno povećanje kvalitete života, neki odgovaraju, što bi u tome bilo loše?”, smatra Sušnik.

Karolina Kudlek, Institut za filozofiju, doktorandica u području etike novih tehnologija, Sveučilište Twente, Nizozemska:

“Kada je riječ o genetskom inženjeringu, u etici je čest biokonzervativni pristup. Prema ovome pristupu, nove i nastajuće tehnologije se u pravilu smatraju moralno nedopustivima čak i ako su biotehnološki izvedive i zakonski dozvoljene. Genetski inženjering je trenutno u eksperimentalnoj fazi, a genetska modifikacija embrija je posebno problematična metoda s obzirom na to da su posljedice njezine primjene ireverzibilne i najvjerojatnije nasljedne. Ako su informacije koje imamo u vezi genetski modificiranih beba u Kini točne, taj je slučaj etički kontroverzan iz više razloga.

Za početak, u postupku je korištena CRISPR tehnologija koja trenutno nije odobrena za kliničku upotrebu na ljudima. Stoga je riječ o neodgovornom i netransparentnom ponašanju znanstvenika koji je izložio bebe potencijalno velikom riziku. Također, izuzev izlaganja beba riziku, etički je kontroverzno i uplitanje u ljudsku prirodu (tzv. „igranje boga“ ili „težnja savršenstvu“) koje potencijalno vodi produbljenju društvenih nejednakosti ili ugrožavanju vrijednosti od posebne važnosti za ljudski život (primjerice spontanosti života ili integriteta vrste)”, kaže Kudlek.

Imamo razloga biti skeptični

“Ne umanjujući važnost biokonzervativnog pristupa, postupke kao što je genetski inženjering možemo vrednovati i iz drukčijih etičkih perspektiva. Uobičajeno je, primjerice, postupak vrednovati prema njegovoj konkretnoj štetnosti. Štetnost nekog postupka je usko vezana uz njegovu moralnu dopustivost, odnosno ako je neki postupak štetan, njega najčešće smatramo moralno nedopustivim. S time u skladu, ako bismo genetski inženjering mogli iskoristiti da izliječimo opasne bolesti i stvorimo zdravije pojedince, čini se da takav postupak ne bi bio etički sporan. Dapače, moglo bi se tvrditi i da postoji obveza ili moralna odgovornost za razvijanje i implementiranje takvih tehnologija.

Valja također imati na umu da je određeni rizik prilikom upotrebe novih i nastajućih tehnologija neizbježan te da bi djelovanje u skladu s eliminiranjem svakog rizika predstavljalo prijetnju pozitivnom znanstveno-tehnološkom napretku. Prema mome mišljenju, ako je određena tehnologija na zadovoljavajućem stupnju razvoja – konkretni rizici njezine primjene su relativno mali, a potencijalna korist za pojedince i društvo u cjelini velika – onda je tehnologija etički dopustiva. S obzirom na to da o konkretnoj štetnosti genetskog modificiranja embrija u Kini u ovom trenutku ne znamo dovoljno, a primijenjena CRISPR tehnologija nije na zadovoljavajućem stupnju razvoja, svakako imamo razloga biti skeptični prilikom etičkog vrednovanja ovog postupka”, smatra Karolina Kudlek.

Tomislav Janović, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu:

Što će se dogoditi sa Zapadom? Hoće li Kina nakon ovoga otići naprijed i ostaviti “nas” u prašini te hoćemo li ovisiti o njima (tehnološki, financijski, znanstveno-evolucijski)?

“Sa svim etički spornim radnjama koje donose neku korist, bilo aktualnu ili potencijalnu, postoji isti problem – teško je očekivati da će ih se moći kontrolirati, odnosno spriječiti njihovo ponavljanje. Javne reakcije na navedeni genetsko-inženjerski zahvat – barem sudeći prema medijskim izvještajima – čine se jednodušnima širom svijeta, i svode se za zgražavanje, osude i razne oblike moralne panike. Osim uobičajenih i očekivanih zahtjeva za zakonske zabrane, i općenito strožu zakonsku regulaciju genetskog inženjerstva, neki predlažu medijsko ignoriranje događaja kako bi se neki budući ‘mangupi’ odvratili od namjere da se upuste u slične zahvate iz ‘niskih’ pobuda – radi medijske slave i s njom povezane financijske koristi”, kaže Janović.

Hoće li kontrola biti moguća?

“Je li realno očekivati da će takav oblik kontrole biti uspješan? Da bih pokazao da neće, usporedit ću ga s pokušajem kontrole jedne etički daleko nevinije prakse.

Kada su se europska i svjetska nogometna organizacija suočile s masovnim fenomenom provale pojedinaca na teren za vrijeme utakmica (tipično s nekom spornom zastavom ili politički nekorektnim transparentom), propisale su nove uvjete medijskog prenošenja utakmica – režiseri prijenosa dobili su instrukcije da u trenutku kada takav navijač prodre na teren kamera fokusira nešto drugo, odnosno da mu se uskrati svaka medijska pažnja – izravna ili naknadna. Iako se takav oblik medijskog ignoriranja ustalio i dosljedno se primjenjuje do danas, problem provala na teren nije iskorijenjen iz vrlo očiglednog razloga: kamera prosječnog mobilnog uređaja postala je toliko kvalitetna da može proizvesti sasvim dobru snimku bilo kojeg događaja koji službeni mediji ignoriraju. A ne treba ni dodati da ima više nego dovoljno onih koji vrebaju svaki potencijalno zanimljiv prizor i kasnije snimke uploadaju na YouTube, Facebook ili neki drugi medij, čime takvim snimkama osiguravaju više gledatelja nego što to mogu službeni mediji”, objašnjava Janović.

Popuštanje pred izazovom

“Dakle, mjera medijskog ignoriranja ne samo da nije polučila očekivan učinak; ona je čak dodatno motivirala ‘mangupe’ željne slave. Slično će se dogoditi i s medijskim ignoriranjem moralno nepoćudnih postupaka genetskog inženjerstva, ako takav prijedlog uopće zaživi (u što sumnjam). Što se pak tiče mogućeg tehnološkog zaostajanja Zapada za Kinom (i drugim zemljama koje će eventualno tolerirati ili čak eksplicitno dopuštati moralno sporne genetičke prakse), potpuno sam uvjeren u to da bi u slučaju takvog razvoja događaja Zapad, prije ili kasnije, popustio pred izazovom, tj. da bi relaksirao zabrane ili jednostavno počeo prešutno tolerirati njihovo kršenje – naravno, u ime ‘znanstvenog napretka'”, smatra Tomislav Janović.
Piše:Denis Mahmutović

/Index.hr/Poslovnidnevnik.ba/

Komentari

komentari