Cijena socijalnog mira iz dana u dan raste, dok je izbjegavanje reformi u Bosni i Hercegovini odgađanje sudnjeg dana.

Način na koji se dijeli zarada Bosne i Hercegovine govori ponajviše o ozbiljnoj nesposobnosti političke elite da stvari drži pod kontrolom i u sistemu. Naime, ta politička elita enormnim platama pokazuje koliko joj je stalo do očuvanja kredibiliteta vlastite države.

Nažalost, pohlepa je počesto snažnija od bilo kakvog osjećaja društvene odgovornosti i očuvanja obraza. Najveće plate iz državnog budžeta ili javnih preduzeća uživaju stranački kadrovi. Čim budu imenovani, oni djeluju po sistemu “država – to sam ja”, ili “uzmi, Šemso, koliko ti drago”.

Svakodnevno nam se serviraju goleme količine socijalne neosjetljivosti. Nedavni istup premijera entiteta Federacija Bosne i Hercegovine Fadila Novalića bio je upravo takav: “Svako povećanje minimalca veće od tri posto je društveno opasno. Zadnje povećanje za pet posto iz 2013. godine dovelo je do pada prihoda u Federaciji”, kazao je Novalić, napomenuvši da su određena socijalna davanja vezana za minimalac. U pitanju je između 20 i 30 konvertabilnih maraka (10 i 15 eura) po osobi.

Premijer je raspravljao o minimalcu kao o problemu koji može srušiti ekonomiju ove države. Niko nije, nažalost, uz Novalićevev “minimalizam” stavio bezobzirno velike plate u državnim preduzećima, kojima upravlja baš njegova Vlada i gdje je njegova odgovornost apsolutna. Nadzorni odbori u ovakvim preduzećima su delegirani od stranačkih vrhova i potvrđeni od izvršnih vlasti. Nije moguće da stranke ne znaju šta se radi u firmama u čijim tijelima imaju svoje kontrolne mehanizme?

Razvojna politika privatnih računa

Premijer je ukazao da je štošta vezano za minimalac, pa je zaboravio spomenuti i enormne plate. Te plate definitivno dijagnosticiraju suštinu krize u Bosni i Hercegovini. Privatni poslodavci upozoravaju da su plate administracije veće za čak 43 posto od plata onih koji proizvode realne vrijednosti. Ružno je da niko, pa ni premijer Novalić, ne govori o toj devijaciji, nego o 20 KM (10 eura) više ili manje u bijedi minimalca.

Svojevremeno sam radio u jedinoj državnoj instituciji – Razvojnoj banci Federacije. Tamo su se golim okom mogle vidjeti anomalije u platama. Tadašnji direktor Ramiz Džaferović primao je enormne sume, poneki put i oko 200.000 KM (100.000 eura) godišnje. Njegove dvije izvršne direktorice dobijale su oko 120.000 KM (60.000 eura). Ljudi se pitaju kako je to moguće.

Bila je tu golema osnovna mjesečna plata predsjednika Uprave od 8.800 KM (4.400 eura) te deset posto niže plate za njegove zamjenice. Na to su se dodavale redovne mjesečne nagrade od deset posto. Na kraju godine obavezno se dijelila 13. plata. Šezdeset posto od visine plate dijeljeno je kao regres za godišnje odmore. I, konačno, o čemu ovih dana govori premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković – tri člana Uprave banke su dobijali menadžerski dodatak.

Isplata menadžerskog dodatka je donošena običnim internim aktima, a odobravala su ga stranačka kontrolna tijela delegirana u banku. Taj je menadžerski dodatak dijeljen ukoliko bi banka pozitivno poslovala. Čak i ako ne bi bio pozitive u poslovanju, taj se uslov finansijskim akrobacijama znao lijepo aranžirati i pokazati u završnim računima.

Kriza se ne dijeli u BiH

Članovima Nadzornog odbora te banke dijeljene su ogromne mjesečne naknade, najmanje 1.200 KM (600 eura) za par sati ugodne rasprave, moglo bi se reći i ugodnog ćaskanja. Taj je Nadzorni odbor, nacionalno balansiran, biran stranački prema vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Naravno da je takav honorar nagrađen odanošću prema Upravi banke. Zašto bi inače Nadzorni odbori ove banke aminovali nevjerovatne apsurde, pa i menadžerske ugovore? Pored Nadzornog odbora, postojao je u banci i Odbor za reviziju, kojeg su zaposleni zvali “Odbor za reviziju i aplauze”.

Službenici drugih javnih preduzeća su mi potvrdili da i druge državne firme imaju identične “stranačke menadžere”. Politika je ozbiljan posao, pa je našim strankama nemoguće objasniti da u svojim redovima imaju uglavnom osrednje političke likove i vrhunske stručnjake u vidu američki plaćenih menadžera. Da smo kojim slučajem država slijepaca, takvi bi nas i mogli voditi.

Poseban je problem moralnosti tolikih primanja. U jednom trenutku sam napravio računicu da su tri menadžera banke, zajedno s Nadzornim odborom, pa Odborom za reviziju, godišnje gutali više od 450.000 KM (225.000 eura), što je bio fond jedne mjesečne penzije u čitavoj sarajevskoj općini Hadžići.

Država smo s najviše nezaposlenih prema broju stanovnika u Evropi. U Federaciji je to 383.000 ljudi u beznađu, u entitetu Republika Srpska 170.000, prema posljednjim pristupačnim podacima. To uzdiže tragediju ovakve raspodjele bruto domaćeg proizvoda. Sve se dijeli u Bosni i Hercegovini, samo se kriza ne može podijeliti. A morala bi, zbog moralnih temelja na kojima počiva svaka normalna država.

Sva buka koja se podigla oko enormno visokih plata tiče se vjerovatno zahtjeva iz Reformske agende. Bosna i Hercegovina će morati krenuti u reformu javne uprave. Čak 13 procenata od BDP-a Bosna i Hercegovina izdvaja za podmirivanje troškova administracije, što je, uz Albaniju, najviše u regionu. Svugdje u svijetu se u slučaju smanjenja profita ide na kresanje plata, pa ako to ne daje rezultata, pristupa se otpuštanju zaposlenih gdje je to moguće.

Razvijeni svijet za te krize ima spremne socijalne fondove, dok će se Bosna i Hercegovina zadužiti od Međunarodnog monetarnog fonda za eventualne otpremnine otpuštenim u ime te reforme.

Odgađanje sudnjeg dana

Enormne plate, na koje se ovih dana javnost upozorava, tiču se u 95 posto slučajeva prvih ljudi u javnoj upravi i javnim preduzećima. Sve ovo očito dobro zna premijer Kantona Sarajevo Konaković, pa je prvi postavio ozbiljna pitanja oko problema samovolje stranačkih kadrova i njihove potpune socijalne neosjetljivosti.

Na drugoj strani, nikada do sada Parlament Federacije nije temeljito raspravljao o enormnim platama, niti je donosio radikalne rezove o tom problemu. Moralo bi se raspravljati i o vlastitim benefitima. Uostalom, sve te plate se dijele sa gomile državnog novca, pa je to do sada morala biti tema prilikom usvajanja budžeta.

U prošlim godinama na plate u federalnoj administraciji se trošilo ravno 10 posto budžeta, uz još tri posto troškova rada tih činovnika. Riječ je, samo u Federaciji, o 270 miliona KM (135 miliona eura), što je vrlo ozbiljna suma za ovako siromašnu državu.

Postoje, uglavnom, nepotrebni i daleko pogubniji troškovi unutar te birokratije. To je već pitanje korupcije, koja nagriza ostatak zdravog tkiva ove države. Plate su samo onaj transparentni dio troškova državne birokratije.

Bivši zamjenik državnog ministra finansija Fuad Kasumović još prije dvije godine rekao mi da se Bosna i Hercegovina za obezbjeđenje plata svom birokratskom aparatu zadužuje čak 600 miliona KM (300 miliona eura) godišnje.

Cijena socijalnog mira iz dana u dan raste. Izbjegavanje reformi je odgađanje sudnjeg dana.

izvor/Aljjazeera /

poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari