Hrvatska policija prije nekoliko dana uhapsila je državljanina BiH Daneta Lukajića (67) zbog sumnje da je 1992. godine više puta naredio, ali i sam počinio ratni zločin prema zarobljenicima u logoru Manjača.

“U tome je povremeno i sam učestvovao, kršeći pravila međunarodnog prava, usljed čega je više ratnih zarobljenika zadobilo teške tjelesne povrede”, kaže se u saopštenju.

Nakon što je ispitan pred advokatom, sudija istrage Županijskog suda u Zagrebu odredio je protiv Lukajića istražni zatvor u trajanju od 30 dana.

Portal Vijesti.ba odlučio je kontaktirati neke od svjedoka stravičnih tortura u Manjači, kako bi iz prve ruke saznali kako se prema njima odnosio Dane Lukajić.

Fahrudin Krivić iz Ključa u Manjači je kao zatvorenik bio od 11. juna do 14. decembra 1992. Bio je starješina, odnosno povjerenik treće štale logora. Po dužnosti i obavezama morao je da kontaktira s komandom, te je često puta bio u kancelariji upravo kod Lukajića.

Krivić tvrdi da Lukajić nikada nije bio komandant logora Manjača, već isljednik po činu kapetan prve klase, dok je dužnost komandanta obnašao crnogorski potpukovnik Božidar Popović.

“Lukajić me nikada nije zlostavljao. Bio je uredan čovjek i ja ne znam da se iko ikada na njega požalio. Znam da mu je supruga Hrvatica iz Zagreba. Imao je dva sina i u tom periodu ratnih dejstava u njegovom stanu bile su neke izbjeglice iz Hercegovine”, navodi Krivić.

Ispričao nam je da mu se jednom prilikom Lukajić iskreno povjerio dok su nasamo razgovarali u njegovoj kancelariji.

“Tad mi je rekao: “U mene je žena Hrvatica, živi u Zagrebu, a ja sam u srpskoj vojsci. I šta mene sljeduje kad ti jedan dan izađeš iz logora. Ti ćeš biti slobodan k’o ptica. A ja…?”. Na tome je završio”, ističe Krivić.

Prema njegovim riječima, sredinom decembra 1992. iz logora Manjača oslobođeno je 1.007 zatvorenika, koji su sa 20 autobusa prevezeni u Karlovac. Međutim, saznao je da će u logoru ostati dodatnih 500 logoraša.

“Nakon toga cijelu noć nisam mogao da spavam. Rano ujutru najavio sam se na raport kod Lukajića. On me uredno primio u kancelariju i pitao što sam došao. Rekao sam mu kako sam čuo da će tih 500 logoraša ostati u Manjači i da se brinem za njih, a on me je upitao: “Pa zar vi logoraši sve saznate prije komande?”, prisjeća se Krivić.

Za 532 logoraša, koji se nisu našli među onih 1.007 koji su oslobođeni, Krivić kaže da su prebačeni u logor Batković. Njihova sudbina nije mu poznata.

Na dan Krivićevog puštanja iz logora, Lukajić je došao da se s njim pozdravi.

“Zaželio mi je sretan put i da se ovo više nikad ne desi, a za sebe je rekao da ide u Komisiju za razmjene. To je bio naš posljednji susret”, prisjeća se Krivić.

U logoru Manjača istog dana kada i Krivić završio je i njegov sugrađanin iz Ključa Mehmed Begić, kojem su sredinom 1992. godine ubijeni brat i otac. Međutim, uprkos svim torturama kojima je bio izložen, i on tvrdi da ga Lukajić nikada nije zlostavljao.

“Kad biste me sad doveli pred Lukajića, teško da bih ga mogao prepoznati, jer smo mi logoraši pred srpskim oficirima morali držati pognutu glavu. Ali postoje i ljudi koji su “čisti”, a jedan od njih, što se mene tiče, je i Dane Lukajić”, priča Begić za Vijesti.ba.

Lukajića su logoraši u Manjači međusobno oslovljavali kapetanom, jer mu neko vrijeme nisu znali ime. Begić objašnjava da je prilikom ulaska oficira srpske vojske u štale logora uvijek neko od logoraša bio zadužen da im preda raport. Jednog dana došao je red i na Begića.

S obzirom na to da je morao držati pognutu glavu, raport je umjesto Lukajiću greškom predao jednom od vodnika.

“Kad su prošli pored mene, iz straha, ali i nekakvog osjećaja poštovanja prišao sam kapetanu i tiho mu rekao: “Oprostite kapetane, ja predah raport vodniku, a vi ste tu.” Čovjek me je zagrlio i rekao doslovice: “Ma momak, je*o te raport, misliš da je meni u ovoj situaciji do raporta?” Ja sam se na trenutak izgubio. Pa neko me je zagrlio obučen u uniformu koja mi je pobila familiju. Ali znao sam da taj čovjek nije zločinac”, naglašava Begić.

Iako je to bio njegov jedini direktni kontakt s Lukajićem, jer mu nije bio isljednik, istu priču, navodi, potvrdio mu je i logoraš pod imenom Mehmedalija Husić.

“Kad je on išao na isljeđivanje, a sa isljeđivanja su se logoraši uglavnom vraćali isprebijani, vidio sam da se on vraća normalno. Prišao sam mu i pitao ga kako je prošao. Odgovorio mi je da ni šamar nije dobio. Na moje pitanje ko ga je isljeđivao, rekao je – kapetan. Lukajić je tad Mehmedaliji rekao jednu nevjerovatnu stvar – da bi se s njim u tom trenutku mijenjao. “Ja sam vojnik, krenuo sam sa svojom vojskom, ali ovo više nije moja vojska. Ja sam Srbin, oženjen Hrvaticom. Žena mi je u Zagrebu sa dvoje djece. Ona meni ne može, ja njoj ne smijem. I ja ne znam kud idem”, prenio nam je Begić Lukajićeve tadašnje riječi upućene Husiću.

Begić tvrdi da Lukajić nikad nikoga nije vrijeđao, nije psovao, niti udario, dok su to ostali radili redovno.

“Što se mene lično tiče, Dane Lukajić može sad biti moj gost”, dodaje Begić.

Naravno, ovo je tek mali dio svjedočenja. Konačnu riječ daće pravosuđe.

Cafe/Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari