Kako to stari narod priča, nije uvijek na zlo ono zlo što nam se desi. Ili, kako to neko drugi kaže: “Srce ima svoje razloge koje razum ne može da dosegne”

Ona je bajka. Sjećate li se kad se lijepa Vasilisa udala za Ivana Carevića, i na dan prije nego što će otići u lov s prijateljima, princ Ivan pokaže svojoj mladoj i lijepoj ženi onu jedinu sobu na vrhu tornja koju nikako ne smije da otvori. Ima 33 odaje i sve može da razgleda i uživa u njima, samo u onu u potkrovlju nikako ne smije ući.

Svaka bajka u svom simbolizmu daje neku poruku, koja treba da utječe na odgoj u specifičnoj sredini i kulturi. Ova o Vasilisi, koja je voljela i cijenila svog princa, priča nam o lošem društvu, lošim savjetima koje je mlada žena prihvatila od dvorskih dama i o toleranciji. Slušajući tuđi trač, Vasilisa odluči na kraju da ode u zabranjenu sobu i da vidi šta to njen muž sakriva od nje. Uspijeva da odvali teška vrata i, na kraju, u polumračnoj sobi, vidi samo jedno veliko bure. Onda se sva zadovoljna okrene svojim damama i kaže: “Vidite, nema ništa, samo ovo bure”. Ali kad su krenuli da izađu, iz bureta se začuje jedan hrapav glas koji reče: “Dajte mi jednu čašu vode”. I Vasilisa pomisli da je grijeh ne dati čašu vode nekome ko je žedan, zato uze čašu vode i uli u bačvu. Čim to uradi, otvori se i pade na pod jedan obruč što je stiskao bačvu. Opet, prije nego što će zatvoriti vrata, glas zatraži vode. Vasilisa se vrati sa drugom i još s trećom čašom, tada pade i treći obruč, a izleti aždaja iz bačve, raskrili svoja krila, pokupi kandžama Vasilisu i vinu se među oblake, gdje je uskoro nijedno oko nije moglo vidjeti.

Kad se Ivan vratio iz lova, sazna tešku istinu. Vasilisa ga nije poslušala, nije mu povjerovala i, eto, desilo se baš ono čega se bojao i što je htio da spriječi. On je znao da ima razloga zašto ona vrata ne treba otvarati i mislio je da ne treba da je plaši pričom o zmaju, već jednostavno kaže: “Nemoj tamo”. Ali, kad đavo uplete svoje prste u mladi par, tada ih sigurno neka velika nevolja dočeka. Iz velike ljubavi, Ivan odluči da uzjaše svog konja i da krene u pravcu gdje je aždaja odletjela. Jahao je nekoliko dana dok se jednom ne nađe usred ogromne, tamne šume i tu primijeti jednu malu kolibu. U njoj, kao da ga je čekala, sjedila je Baba Jaga i kaže: “Ako mi narežeš dovoljno drva za zimu, reći ću ti kako ćeš doći do planine gdje aždaja drži tvoju Vasilisu”.

U suštini, bajka nam sugeriše da ima nekih stvari koje je dobro da ostanu tajna. Nekad su njegove, nekad njene, ali nije uvijek dobro čeprkati po tuđem. Neke su tajne dio prijašnjeg života i treba sačekati vrijeme kad će onaj neko odlučiti da nam ih ispriča. Ta ista simbolika postoji u grčkoj mitologiji (Eros i Anima) Ljubav i Duša. I tu su sestre podmuklo nagovorile Animu da upali svijeću i da pogleda ko je čovjek s kojim ona svaku noć vodi ljubav. I to je bio početak mučenja Duše da pronađe i vrati Ljubav ponovo sebi. Neke su tajne zavodničke, kao što nam je to ispričala Šeherzada svojim nezavršenim pričama koje je pričala hiljadu i jednu noć, dok nije uspjela zavesti sultana da povrati vjeru u žene.

Na kraju bajka nam kaže kako princ Ivan nije bio ohol, on je prihvatio da ponizno uradi nešto što su samo sluge radile. Poslušao je staru vračaru i ostao u kolibi onoliko dana koliko je trebalo da nareže drva za zimu. Mnogi drugi koji su dolazili prije i poslije Ivana, a koji nisu prihvatili savjet Babe Jage, nisu se nikad vratili na dvorac. Bajka ima hepi end, jer je Ivan dobio prave informacije, koliko planina treba da pređe, koliko pari cipela da istroši i na kraju kako će doći na zmajevu planinu u spasiti Vasilisu dok zmaj spava.

Priča nam kaže da ljubav i vjera u ljubav mogu da pređu brda i planine, mogu da otkriju naše vrline i kvalitete o kojima do juče nismo mogli pojmiti. Ljubav nas puni vasionskom enrgijom, kao Teslinu bateriju, i mi možemo da se uhvatimo u koštac i da se borimo s aždajama koje su do juče predstavljale samo strah i trepet. I kako to stari narod priča, nije uvijek na zlo ono zlo što nam se desi. Ili, kako to neko drugi kaže: “Srce ima svoje razloge koje razum ne može da dosegne”.

Simbolizam, kojim nam bajke pričaju, predstavlja univerzalni jezik koji svi možemo razumjeti i otkriva ljudske kvalitete koji su isto tako iznad kulture, iznad religiji i vanvremenske. Samo nas je sad ovaj rep liberalizma, kako bi rekao Aleksandar Dugin, natjerao da povjerujemo da je dobro sve što nam se nametne: kvazikultura, kvaziliberalizam i kvazisloboda i da pomislimo da su demokratija i sloboda negiranje nekih vječnih ljudskih i prirodnih vrijednosti. Ali, nije tako, srce još zatreperi kad prepozna Ljubav i Dušu i nema aždaje koja će ga uspjeti zaustaviti.

Izvor/cafe.ba/

poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari