Hakeri su ubacili svoje ime u nazive pjesama. U spot za Despacito su ubacili sliku naoružanih i maskiranih ljudi. Video je uklonjen.
Spot za hit pjesmu Despacito je nestao s YouTubea. Hakeri su napali kanal Vevo i zbog toga je spot Luisa Fonsija, koji je srušio YouTube rekord, izbrisan s te platfrome. Prije nego je uklonjen, korisnicima se umjesto spota u videu prikazala skupina maskiranih ljudi s oružjem u rukama.

Napad su proveli hakeri koji se nazivaju Prosox i Kuroi’sh, a ispod videa su napisali ‘Oslobodite Palestinu’, piše BBC. Uz Despacito je uklonjeno još nekoliko spotova, a ugroženo je desetak poznatih izvođača, kao što su Shakira, Selena Gomez, Drake, Taylor Swift… Hakeri u njihove najgledanije spotove umeću svoja imena.

Jedan od hakera se navodno oglasio na Twitteru i napisao da se samo zabavlja.

BBC javlja da hakeri ugrožavaju i druge pjevače, te da mijenjaju imena pjesama te umeću svoja imena u neke od najgledanijih spotova. Jedan od hakera se navodno oglasio na Twitteru i poručio da obožava YouTube i da čine to samo radi zabave.

Spot za Despacito je najgledaniji na YouTubeu, s više od pet milijardi pregleda. Oborio je rekord po broju streamova u povijesti. Pjesma je trenutno dostupna samo u verziji s Justinom Bieberom koja ima 618 milijuna pregleda.

Prije dvanaest godina u Zagrebu se rodio jedan dječak. Apgar mu je bio 10/10. Prvi put se nasmijao s dva mjeseca, sjediti je počeo s osam napunjenih mjeseci, prvu riječ sa značenjem izgovorio je s devet. S jedanaest je stajao na nogama. Oko prvog rođendan bivao je sve mirniji. Njegov se tata sjeća da mu je tada bilo malo žao što dječak više nije onaj glasni veseljak. Danas mu je žao jer misli da je već propustio primijetiti prvi znak. Ignorirao je osipe i prištiće koji su trajali duže od standardnog razdoblja čišćenja kože kroz koje prolaze djeca do drugog mjeseca života. Analiza krvi pokazala da je alergičan potencijalno na sve. Zamjera si što mu tada nije palo na pamet da sklonost alergijama upućuje da je metabolizam njegovog sina osjetljiv. Dječak je s četrnaest mjeseci prohodao. Onda je počeo trčati. I samo je trčao. I nije se obazirao. Nije se više smijao. Nije više ništa govorio. Nije gledao više u oči. Niti se više ikome u bilo kojoj situaciji odazivao… i sve je češće vrištao. I sve dulje.

Tako Dalibor Talajić ukratko opisuje prvu godinu i pol dana života svog sina. A zatim se na sljedećih gotovo 200 stranica knjige koju uskoro objavljuje, paragraf po paragraf, ispod nogu čitatelja otvara bezdan. Onaj u kojem otac govori kako je sin svakim danom bio sve dalji od njega, a pogled mu postaje sve prazniji. Onaj u kojem priznaje da je gledajući drugu djecu kako se igraju, osjećao i tugu i ljubomoru. U kojem otkriva da je silno želio da njegov sin bude poput druge djece. Onaj u kojem opisuje kako mu je sin u jednom trenutku biljka, u drugom divlja zvijer. Onaj u kojem se dijete izgubi u vrištanju, u kojem mu se pogled isprazni, kada se baca po podu ne mareći hoće li se ozlijediti… Onaj u kojem priznaje da se bojao vlastitog djeteta.

“Njegovih reakcija, njegove nepredvidljivosti, nezainteresiranosti. Jer ništa nisam mogao predvidjeti. Nije bilo nikakvog putokaza”, kaže Dalibor, priznajući da ga je u početku problem paralizirao. Prestravio. Jer taj poremećaj uništava obitelji, uništava normalnost. Mijenja sve. ”Meni je ta situacija potpuno razorila životnu koncepciju. To suočenje s vlastitom nemoći. To je roditeljstvo koje nitko ne želi, jer autizam je nezamisliv pakao. Ništa ne funkcionira, ne postoje putovi, ne postoje formule, ne zna se ishod, nema recepta. Istodobno, morate poput vrača tjerati zle duhove jer nema službenog uzroka, nema biološkog znaka, nema virusa, bakterije, infekcije, nema ničega, ničeg opipljivog što bi ugrožavalo razvoj moga sina.”

Kroner/Poslovnevijesti.ba

 

Komentari

komentari