Već po tradiciji kompletna je novinarska ekipa bila oko osam sati u foajeu hotela, većina je već debelo na nogama, svježe naspavana, no bilo je i dosta onih čiji je san presijecala noćna grmljavina skupocjenih jurilica sa širokih ulica Daytone. I to je na neki način bio znak da se odbrojavaju minute do čuvene utrke u Daytoni, jer grad na istočnoj obali SAD-a nekih 100-njak kilometara od Orlanda već je krcat kolekcionarima čije igračke vrijede i nekoliko milijuna dolara…
„Koliko bi našim ljudima s Balkana trebalo sati da počiste ovaj parking“, našalio se kolega Ralf iz bugarskog izdanja Sport Bilda i otkrio da samo ako voziš Škodu ulicama njegove Sofije je garancija da ćeš auto imati možda i nekoliko godina.
Na stotine, možda i tisuće luksuznih automobila zatrpano je na golemom parkingu nedaleko od same staze, osiguranja gotovo i nema, tek pokoji tinejdžer koji volontira za utrku. Skener za akreditaciju držala je starija gospođa koja je već bila vidno umorna oko podneva, a na drugoj liniji njezin kolega iznenađujuće je vršio tek letimičnu kontrolu.
Prolazimo ispod tunela, pa preko polja, na kojem su smješteni impresivni kamperi, dolazimo do ulaza u najpoznatiji trkači centar svijeta.
„U jedan će dopustiti ulaz na stazu, pa budite spremni“, upozorava nas Luka, pa se žurimo prema boksovima.
A tamo njušimo svakojake opojne mirise, ali i gledamo vidno nervozne mehaničare koji još jednom provjeravaju je li svaka matica na svom mjestu. Ovdje je mnoštvo ljudi, najviše mehaničara koji željno iščekuju dostavu hrane prije nego što počne utrka koja ipak traje nešto duže od ostalih…
Deseci tisuća posjetitelja poput mravi su preplavili stazu i iskoristili tih nekoliko minuta ne bi li sjeli za stazu, opalili „selfie“ ili možda počupali malo trave oko znaka Daytone. Popeo sam se i ja na stazu, sjeo na užareni, poprilično „reljefasti“ asfalt i u tom trenutku, inspiriran gomilom, odvrtio scenarij koji se nažalost sve češće događa na američkom kontinentu. Scenarij nekakvog luđaka s punim spremnikom…
Jer najblaže rečeno ovdje je sve poprilično – opušteno. Loša, nikakva kontrola na ulazima, a preko puta ceste dva dućana s oružjem od kojih jedan znakovito ima slogan – Don't give up! Niti jednom nam nisu pregledali torbe, mogli smo unijeti doslovne sve što smo poželjeli.
Misli su se srećom brzo preusmjerile na utrku, pa je tako samo sat kasnije već gomila zauzela svoja mjesta na novoj tribini. Jedan poziv bio je dovoljan i svi su se razletjeli prema zdanju koje može primiti gotovo 100.000 posjetitelja, a koje je izgrađeno tek nedavno, prije dvije godine.
Bake, djedovi, čak i jako mala djeca koja su tek učila hodati (s čepićima u ušima), svi su oni na tribinama, tu je i veća skupina bajkera koja je uoči utrke prodefilirala glavnom avenijom. Dosta je onih koji su prenoćili uz stazu, u obližnjem kampu se ložila vatra, jer nakon što je pala noć i živa u termometru se naglo spustila.
I to je ono što me je najviše impresioniralo. Debelo iza ponoći, svi ti prekrasni sportski automobili osvijetljeni su u bojama, izgledaju poprilično drugačije nego na prirodnom, dnevnom svjetlu. Totalno je i dalje napeto u boksevima, pojedini spavaju na improviziranim krevetima od kartona, a drugi neumorno guraju i odnose stare potrošene gume. Oko 10.000 guma potrošilo se noćas na sve te sportske automobile, a ekipa zadužena za „brušenje“ radi punim pogonom.
Pivo je teklo u potocima i u noćnim satima, a prodaju se i dalje hamburgeri, hot-dogovi…
„Došao sam tu zbog Senne“, pričao nam je jedan Brazilac koji već godinama radi u Atlanti, a koji je baš htio vidjeti kako to izgleda po noći.
„Malo sam razočaran, nema seksi hostesa po noći“, rekao je.
Ima i Kolumbijaca koji bodre svog Montoyu, ali i Španjolaca koji još uzdišu za Fernandom Alonsom, a koji je i pobrao najveće ovacije na predstavljanju. Kraj utrke je u nedjelju u 21.40 sati po hrvatskom vremenu i traži se novi, najizdržljiviji sportski auto, u jednoj od legendarnijih utrka američkog kontinenta…