Novi Zakon o doseljavanju radne snage stupa na snagu u januaru 2020. godine. Do tada ima još mnogo posla, a najveći problem je preopterećenost administracije

O novom Zakonu o useljavanju u Njemačku za Deutsche Welle je govorila Dr. Carola Burkert, ekspertica za migracije u Institutu za istraživanje tržišta rada u njemačkoj saveznoj Agenciji za rad.

Zakon o doseljavanju radne snage za mnoge na Balkanu zvuči kao ostvarenje sna. Veliki broj njih sanja o Njemačkoj, gdje će imati priliku raditi u svojoj struci i imati bolji život. Da li i Vi to vidite tako?

Ovaj zakon prvenstveno ima za cilj da zadovolji potrebe njemačke ekonomije za radnom snagom, ali i da osigura i kontroliše dolazak radne snage iz trećih zemalja. To je svakako jasan signal radnicima iz trećih zemalja da je sada fokus na kvalificiranim radnicima i ako imate neophodnu kvalifikaciju, onda to zaista može biti i ostvarenje sna.

Ali put do ostvarenja tog sna i nije baš lagan. Hoće li ovaj zakon donijeti olakšanje?

Ono što je novo u zakonu se može sažeti u tri tačke. Prvo, on izjednačava osobe sa srednjom stručnom spremom i osobe sa univerzitetskom diplomom. To je velika novost, jer je prethodni zakon uglavnom uzimao u obzir samo osobe sa visokom stručnom spremom. Sada je to prošireno i na stručnu radnu snagu. Druga stvar je ukidanje tzv. Vorrangprüfunga (kriterij prema kojem kompanija prvo mora pokušati da za određeno radno mjesto pronađe osobu u Njemačkoj ili u EU, pa tek onda dolaze u obzir kandidati izvan EU). To je također olakšanje. Treća stvar, koja nije olakšavajuća, nego više predstavlja prepreku, je to da će se zahtijevati dokaz poznavanja njemačkog jezika pri traženju posla. Dokaz o znanju njemačkog jezika je uveden kao kriterij za rad ili za priznavanje stranih stručnih diploma. Dakle, u novom zakonu postoje dva olakšavajuća elementa i jedna teškoća.

Zakon će stupiti na snagu tek u januaru 2020. godine. Na Balkanu zbog toga vlada i razočaranje, zbog toga što su se mnogi nadali da će se to desiti mnogo ranije. Zašto je došlo do kašnjenja?

Kašnjenje ima svoje razloge, jer primjena zakona zahtijeva i usvajanje neophodnih propisa i članaka koji se na njega odnose. Drugo – i ovdje možemo napraviti vezu sa Uredbom o Zapadnom Balkanu – administracija mora biti pripremljena. Postoji ideja za stvaranje centralnih ureda za strance, u kojima će se fokusirati na različite procedure. Dolazak novog broja kvalificiranih radnika stavit će administraciju pred velike izazove, jer će doći do novog povećanja broja zahtjeva za vize.

Mislite li tu na već postojeću administraciju u Njemačkoj ili na administraciju u njemačkim ambasadama u zemaljama Zapadnog Balkana?

Mislim na oboje. Očekuje se da će se u Njemačkoj stvoriti centri za strance u različitim saveznim zemljama, gdje će zadaci biti centralizovani. S druge strane, zna se da će doći do povećanja broja zahtjeva za vize u ambasadama. Za sve to treba biti spreman. Ono što mene brine je to da već sada postoje problemi sa dobijanjem termina u ambasadama, liste čekanja su jako duge, online sistemi rade samo djelimično. Situacija će postati još teža, jer se predviđa povećanje broja zaposlenih i proširenje kapaciteta u ambasadama, ali se u obrazloženju zakona ne spominje kako riješiti tu situaciju konkretno. Rečeno je samo da će to dovesti do značajnog povećanja broja zahtjeva za vizu i povećanja rada njemačkih ambasada u inostranstvu.

Kako će se nositi s tim, kada već sada ima problema …

Kapaciteti tih administrativnih centara moraju se poboljšati. S druge strane, potrebno je uvesti procedure za olakšavanje procedura, kao što je digitalizacija, ali to je samo teorijski.

A praktično?

Tu leži problem. U obrazloženju Zakona o useljavanju ne postoje precizni podaci o tome koliko dodatnih radnika je potrebno za svaku ambasadu, a niti do kada to treba riješiti. Nažalost, takvih podataka nema. Postoji samo jedna svijest da je potrebno povećati kapacitete. Ali, u tekstu tog obrazloženja, rečeno je da se zbog nedostatka tih podataka ne može konkretizovati gdje se i na koji način moraju povećati kapaciteti. Drugim riječima, nije poznato kakve su tačno te potrebe – ni u kvantitativnom smislu, niti u vremenskom smislu. Bojim se da ćemo opet imati problema kao što smo ih već imali priliku iskusiti kada je pitanju “Uredba o Zapadnom Balkanu” – morat ćemo se boriti sa izazovima administracije.

Može li biti olakšanja ako se radne vize stave kao prioritet u odnosu na druge vize …

Zakon predviđa ubrzani postupak, odnosno tzv. Fast track. ukoliko poslodavac plati određeni iznos i obrazloži zašto bi se trebao odvijati taj brzi postupak. Ako se to dogodi, onda se taj ubrzani postupak aktivira sa određenim rokovima. Za to će biti zadužene kontakt osobe u uredima za strance ili u ambasadi.

Kako konkretno ubrzati proceduru?

Firma mora to zatražiti i dokazati da postoji hitna potreba za rješavanjem problema nedostatka određenog radnog mjesta, potom da je pronašla adekvatnu osobu za taj posao iz inostranstva. Tako će on moći proći kroz brzu proceduru za podnošenje zahtjeva za vizu. Poslodavac će imati priliku da se brzo poveže sa uredom za strance ili ambasadom. To je sve planirano, ali još uvijek nije definitivno konkretizovano.

Zakon takođe predviđa i da će osobe imati priliku doći u Njemačku na šest mjeseci, bez ugovora o radu, ali sa ciljem traženja posla. Za to će im opet trebati viza. Ako u tom periodu osoba pronađe posao, da li će ona morati da se vraća u zemlju da bi podnijela zahtjev za vizu u ambasadi ili će on ili ona to moći obaviti u Uredu za strance u Njemačkoj?

Nema jasnog odgovora na ovo, jer to sve praktično nije provjereno. Ali smatram da je problematično dolaziti na šest mjeseci da bi se tražio posao. Istina je da je to sada moguće i za srednju stručnu spremu, a prije je to bilo moguće samo za fakultetski obrazovane osobe. Tu treba biti na oprezu, jer je to opet moguće samo pod određenim uslovima – priznavanje diplome, poznavanje njemačkog jezika, barem na nivou B1; osoba će morati dokazati i da u ovih šest mjeseci može sebi obezbijediti sredstva za život. Treba reći da je ova šestomjesečna viza već postojala za one sa visokim obrazovanjem i da se ta mogućnost zaista malo koristila. To je zato što ove uslove nije lako ispuniti.

To opet komplikuje i produžava proces dolaska?

Problem koji vidim je priznavanje diploma. Dugo se čeka na vizu, ali ne treba zaboraviti i da se jako dugo čeka na priznavanje diplome ili profesionalnog certifikata. Dakle, imamo dvije paralele – dobijanje viza i priznavanje diploma. To je po mom mišljenju nejasno. S druge strane, kako prevazići preopterećenost zaposlenih koji se bave ovim pitanjima? Zakon je brzo napisan, ali ono što je potrebno je kvalitativna, brza i efikasna ekspanzija administracije – unutar i izvan Njemačke. Da bi se ovaj zakon mogao i provoditi neophodno je uspostaviti daleko bolju infrastrukturu./fokus/

Poslovnidnevnik.ba

 

Komentari

komentari