Koliko god da je Adnina pojava jedinstvena i orginalna, ona u širem smislu ipak spada u jednog od stotina ništa manje divnih i utralentiranih pjevača, muzičara, sportista, inovatora ili pisaca koje je rodila Bosna i Hercegovina. U nekoj sretnijoj državi, možda i u nekom sretnijem vremenu, ozbiljni muzički producenti, tekstopisci i autori bi se otimali da za talentovanog pjevača poput Adne pišu i komponuju pjesme. Slušali bismo njene CD-ove ili dobro, danas možda vlastite stvari na YouTubeu, i išli na njene koncerte. No njena sudbina u BiH nije izvjesna.

Uslijed vlastite besposlenosti, lutajući bespućima internetske ili televzijske zbiljnosti  (ko će mu ga sad znati), Adnu Šestić sam prvi put čuo i vidio prije dvije godine. Uz pratnju samo akustične gitare, unikatan i zavodljiv glas pun emocija pjevao je “O jednoj mladosti”, toliko profinjeno i uvjerljivo da je se  vjerovatno ni sama legendarna Josipa Lisac ne bi postidjela. Dvije godine kasnije, preko hrvatskog Supertalenta, i gledateljstvo iz regiona kroz istu pjesmu je moglo svjedočiti magičnom glasu i upečatljivoj pojavi ove djevojke smaragdnih očiju, kojoj je impresionirani žiri za nagradu dao da “preko reda” uđe u polufinale. Jučerašnjim polufinalnim nastupom 19-godišnja Zeničanka  još jednom je ganula gledateljstvo, koje joj je tokom  izvođenja kultne pjesme Indexa “Da sam ja netko” nekoliko puta spontano aplaudiralo, potvrđujući tako još jednom da pred sobom imamo nesvakidašnji muzički talent sa svim pretpostavkama da jednog dana izraste u istinsku muzičku divu.

No, koliko god da je Adnina pojava jedinstvena i orginalna, ona u širem smislu ipak spada u jednog od stotina ništa manje divnih i utralentiranih pjevača, muzičara, sportista, inovatora ili pisaca koje je rodila Bosna i Hercegovina. U nekoj sretnijoj državi, možda i u nekom sretnijem vremenu, ozbiljni muzički producenti, tekstopisci i autori bi se otimali da za talentovanog pjevača poput Adne pišu i komponuju pjesme. Slušali bismo njene CD-ove ili dobro, danas možda vlastite stvari na YouTubeu, i išli na njene koncerte.

Možda bismo vikendima i uživo gledali ozbiljne fudbalske utakmice njenih  talentiranih vršnjaka u domaćim klubovima ili uživali u filmskim ostvarenjima i nezaboravnim ulogama naših režisera i glumaca.

Mnoge mane nam se mogu spočitati, no historijski zapis jasno pokazuje da smo narod izuzetno nadarenih pojedinaca. Ipak, taj talenat posljednje dvije, tri decenije ostaje u izobilju neiskorišten, protraćen, bačen… Razloge treba tražiti u činjenici da Bosanci i Hercegovci, kako oni nadareni, tako i oni manje, imaju tu nesreću da žive u zemlji bez države, tj. bez adekvatnih institucija kroz koje bi mogli realzirati svoj potencijal, talente i znanja. Od izbijanja rata do danas svjedočimo procesu opće društvene destrukcije. Uporedo s onom najstrašnijom ratnom, fizičkom destrukcijom ljudskih života, mnogo dugotrajnije se odvijala i ona druga, suptilnija destrukcija zdravih temelja samog društva. Ovo potonje uglavnom nisu učinili ratni neprijatelji jedni drugima, nego domaća ekipa “svojima” na sve tri zaraćene strane. Nove elite koje su preuzele vođenje društva, tranziciju su shvatile ili barem provele, ne kao proces prelaska iz jednog društveno-ekonomskog sistema u drugi, nego uništavanje svega prethodnog i ostavljanje na njegovom mjestu ruine. Od državnih institucija preko nekoć uspješnih kompanija, sportskih klubova, muzičke i filmske produkcije do obrazovanja, ništa nije uspjelo izbjeći i prevazići taj uragan destrukcije. Na mjestu starih institucija, nikli su kriminal, javašluk, nepotizam, diletantizam,  primitivizam i ordinarni prostakluk, uz poneki tržni centar.

Danas je BiH društvo koje i pored desetina televizija nije u stanju u eri spektakla i društvenih mreža imati ni pristojan reality show, tek jedan blijedi seosko-malaski narodnjački pokušaj istog, pa naši mladi i talentovani ljudi svoje umijeće pokazuju u regionalnim inačicama zapadnih emisija; naši sportski talenti mogu samo moliti Boga da će kakav menadžer ili skaut primjetiti njhov talent i odvesti ih u bijeli svijet da ga realiziraju, jer ovdje im ga jedino mogu uništiti i uniziti raznorazni trenerski diletanti, menadžerski hoštapleri i kriminalne klupske uprave, uz nerijetku asistenciju lokalnog polusvijeta iz publike koji je i svojevremeno i Edina Džeku, danas jednog od najboljih svjetskih napadača , prozvao klocom i pratio salvom zvižduka; domaća  muzička produkcija gotovo da i ne postoji;  neki novi Kusturica danas vjerovatno ne bi ni bio moguć, barem ne ovdje, jer para za film, koji se u BiH u prosjeku snima svake prestupne godine, nema, pa je tako i Danis Tanović  bio moguć tek s evropskim parama i na evropskoj sceni.

Drugim riječima, postdejtonska BiH je u izgradnji države zakazala u onom osnovnom segmentu koji čini ozbiljnu i kvalitetnu državu: izgradnji institucija, koje bi nam trebale osigurati kako pravnu i socijalnu sigurnost, tako i pružiti adekvatno obrazovanje i mogućnost da svoje talente, znanja i potencijal realiziramo u praksi.

Bivša Jugoslavija imala je mnogo mana, uostalom radilo o pretežno neslobodnoj i suštini ekonomski neuspješnoj zemlji, no ne može se negirati činjenica da to ipak jeste bila država, i to država u kojoj su kreativni i nadareni pojedinci imali mogućnost relativno lako se obrazovati, snimiti muzički album, igrani film, kreirati Top listu nadrealista ili baviti se ozbiljnim sportom u ozbiljnim klubovima, sve ono što je u daytonskoj BiH propisno i temeljito uništeno.

Ključna zadaća koja se pred nove generacije u BiH stoga stavlja je da u doglednoj budućnosti izgrade ozbiljne društvene institucije bez kojih BiH neće moći ličiti na ozbiljnu državu. Do tada možemo samo gledati kako svoje umijeće i pamet naši ljudi prodaju u bijelom svijetu i uspijevaju svugdje osim kod kuće.

 

Piše: Danijal HADŽOVIĆ/SlobodnaBosna/Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari