Washington je iz raznih razloga nametnuo sankcije protiv Rusije i Irana i sada prijeti represijom Turske, svom partneru u NATO paktu. Nakon što je američko Ministarstvo financija uvelo sankcije protiv turskog ministra pravosuđa Abdulhamita Güla i ministra unutrašnjih poslova Süleymana Soylua, koje SAD smatra krivima za “kršenje ljudskih prava” američkog pastora Andrewa Brunsona, koji je 2016. godine uhapšen zbog njegovih navodnih veza s pokretom klerika Fethullaha Gülena i propalim vojnim udarom u Turskoj, Trump je naredio dvostruko povećanje carina na čelik i aluminij iz Turske, piše portal Logično.

“Nove carine na uvoz iz Turske bit će 20% za aluminij i 50% za čelik. Naši odnosi s Turskom u ovom trenutku nisu dobri “, napisao je jučer Trump u na svom Twitteru.

Ovu mjeru SAD uvodi “zato što turskoj liri brzo pada vrijednost u odnosu na snažan dolar”.

Međutim, turska lira je jučer poslijepodne dosegla kritičnu razinu tečaja upravo nakon objave Donalda Trumpa, kao što je prvo oštar pad pretrpjela nakon objave američkih sankcija protiv dva ključna ministra Erdoganove vlade.

Paralelno s pritiskom Washingtona na Ankaru, turski predsjednik Erdogan je pozvao građane svoje zemlje da prodaju strane valute koje imaju kako bi podržali svoju nacionalnu valutu.

U jučerašnjem televizijskom govoru iz Bayburta, sjeveroistočna Turska, Erdogan je obavijestio svoje sunarodnjake “kako vode nacionalnu borbu protiv ekonomskog rata koji su SAD objavile Turske”.

“Ako imate dolare, eure ili zlato ispod madraca, idite u banke i razmijenite ih za turske lire. To je nacionalna borba. Ovo će biti odgovor mog naroda protiv onih koji vode gospodarske ratove protiv nas”, kazao je Erdogan i dodao kako građani ne trebaju brinuti zbog promjena tečaja u zemlji, “jer uspon dolara neće zaustaviti razvoj Turske”.

SAD istovremeno prijete teškim sankcijama Iranu i Rusiji, “takvima koje će slomiti njihovu ekonomiju i prisiliti ih da promijene unutrašnju i vanjsku politiku”.

 

U ruskom-iransko-turskom trokutu najveće povijesno iskustvo pod sankcijama ima Teheran. Kazne protiv Islamske Republike su se počele uvoditi još 1979. godine, nedugo nakon što je grupa radikalnih iranskih studenata zauzela američku ammbasadu u iranskom glavnom gradu i osoblje uzela za taoce. Kao odgovor, SAD su zamrznule svu iransku imovinu pohranjenu u američkim bankama i iranske rezerve zlata. Uvedena je sveobuhvatna zabrana američkim građanima i tvrtkama da posluju u Iranu ili da sudjeluju u zajedničkim ulaganjima s iranskim tvrtkama, uključujući industriju nafte i plina.

Iste se sankcije sada planiraju uvesti protiv Rusije, što je premijer Medvedev nazvao otvorenom objavom ekonomskog rata.

Sankcije protiv Irana su također ugrozile tvrtke iz trećih zemalja, sve koje su prekršile odredbe američkog embarga. Tračak svjetla na kraju tunela se pojavio kada je sklopljen nuklearni sporazum između šest svjetskih sila i Teherana, nakon čega su se počele ukidati kaznene mjere protiv Teherana.

No, situacija se vratila u “normalu” kada je američki predsjednik Donald Trump u maju ove godine najavio povlačenje iz nuklearnog sporazuma i potpisao dekret o vraćanju svih kaznenih mjera protiv Irana.

Što se tiče Rusije, američke vlasti su uvele različite i raznovrsne sankcije nakon ponovnog ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom. Kasnije su se pod raznim izgovorima sankcije postupno proširivale, a sada su najavljene nove, “koje će pogoditi više od 80% ruske ekonomije, ako Moskva inspektorima Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim neovisnim timovima ne dozvoli inspekciju svojih vojnih i civilnih kemijskih postrojenja”.

Što se tiče Turske, Washington je otvoreno najavio nametanje sankcija protiv ove zemlje, nakon što je postalo jasno da će Ankara kupiti ruske sisteme proturaketne odbrane S-400. Naravno, ovo je samo vrh ledenog brijega, jer napetosti u tursko-američkim odnosima rastu dugo vremena. Oštra eskalacija je započela kada su SAD počele otvoreno podržavati Kurde, ne samo u Siriji, nego u široj regiji, što Ankara vidi kao prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti.

Ipak, postoje i određene nijanse. Na globalnoj razini pratimo otvoreni sukob između Sjedinjenih Država i Rusije. Na regionalnoj razini, prije svega u Siriji, Rusija, Sjedinjene Države, Turska i Iran su de facto uključene u vojni sukob. U isto vrijeme, Washington redovno prijeti ratom Iranu, a Turska je, iako u velikoj mjeri samo formalno, dio američke koalicije za borbu protiv terorista “Islamske države”.

Istovremeno, putem izravnih vojnih linija, Rusija, Sjedinjene Države i Turska koordiniraju svoje akcije u Siriji. Nema sumnje da isti scenarij postoji u odnosima Rusije, Turske i Irana, obzirom da sve tri zemlje imaju trupe na sirijskom teritoriju.

Ova složena i neobična geopolitička jednadžba je u povijesnom smislu bez presedana, jer uključuje dva vanjska “teškaša” poput Moskve i Washingtona, te dvije regionalne sile, Ankaru i Teheran, koje imaju posebnu ulogu na Bliskom istoku. U proteklo vrijeme je  Turska postala “kamen spoticanja” na putu Sjedinjenih Država. Ankara ne odustaje od svojih ciljeva, iako ih je znatno revidirala i odustala od doktrine “Strateške dubine”, možda privremeno, prema kojoj je Ankara sferu utjecaja trebala proširiti na sve biše zemlje Osmanskog Carstva.

Erdogan je shvatio da Washington ne nude Turcima očekivana nova rješenja ili inicijative na Bliskom istoku u okviru kojih bi Ankara dobila svoje mjesto.

S druge strane, rusko-turski savez o sirijskom pitanju, aktivni razvoj trgovine, ekonomske i vojno-tehničke suradnje između dviju zemalja ne samo da jača, nego povećava geopolitičku važnost Turske u regiji. Tok događaja je sugerirao Moskva, pod određenim okolnostima, turski i iranski utjecaj može koristiti kao argument u dijalogu s Washingtonom, koji je, prema mnogim američkim stručnjacima, imao dobre izglede da nakon potpisivanja dokumenata o iranskom nuklearnom sporazumu ide u Teheran i kroz izravni dijalog radi na ukidanju sankcija.

No, Trump se odlučio povući iz sporazuma, počeo je nametati sankcije koje Iran prisiljavaju na dugoročni izbor i okretanje većoj i sveobuhvatnoj suradnji s Rusijom i Turskom. I to ne samo u Siriji.

Znakovito je da je sinoć, nakon što je zbog Trumpove najave carina na Twitteru turska lira potonula na povijesni minimum, turski predsjednik Erdogan hitno zvao Vladimira Putina u Moskvu. Sadržaj razgovora nije objavljen, ali se može pretpostaviti o čemu su dvojica predsjednika razgovarala.

Postoje brojne naznake da će američke sankcije ne samo okupiti Moskvu, Ankaru i Teheran, nego umanjiti sposobnost Washingtona da utječe na promjenu kursa vlasti tih zemalja i to će Sjedinjenim Državama ograniči manevarski prostor. Potezi američke uprave i zakonodavaca mogu dati neku kratkoročnu satisfakciju Washingtonu, koji može likovati zbog pada vrijednosti turske lire ili sazivanja hitne sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost u Moskvi, kako bi se pronašli odgovori na nove izazove, ali se ova politika srednjoročno i dugoročno može pokazati pogubnom za američke interese na Bliskom istoku.

Šta više, njemački stručnjak Christian von Soest primjećuje da sankcije Washingtona ne nailaze na apsolutnu podršku drugih zemalja, čak ni kod saveznika, koji ne dijele zajednički stav s Amerikancima.

Prema drugom njemačkom stručnjaku Christopheru Daaseu, “problem je u tome što Trumpu, na prvom mjestu, nije toliko važna vanjska politika i da pitanje nije u Rusiji, Turskoj i Iranu, te da su njemu u ovoj fazi još uvijek važni unutrašnji politički ciljevi”.

“Trump je sam sebe doveo u svojevrsnu blokadu. Pokazao se nesposobnim da zaključi tajne poslove s Moskvom, Ankarom ili Teheranom, jer se bojao napada od strane Kongresa, zbog čega može izgubiti igru na Bliskom istoku”, tvrdi Christopher Daase.

Ako pažljivo i neobavezno pogledate ono što ujedinjuje i ono što dijeli Rusiju, Tursku i Iran, lako je prepoznati njihove stare povijesne sporove. Ali se oni lako mogu prepustiti prošlosti, jer su globalni i regionalni ove tri zemlje interesi sve ozbiljniji, a partnerstvo poprima strateški oblik. Svi uvjeti za to su osigurani, i to od strane Washingtona.

Što se tiče Sjedinjenih Država, turski list  Daily Sabah piše “kako je sada najbolja stvar koju Washington može učiniti da stane i uvjeriti Tursku da odustane od zbližavanje s Iranom i Rusijom”.

Međutim, šta SAD čine? Sankcioniraju turske ministre. Najavljuju nametanje dvostrukih carina na turski čelik i aluminij od 50 i 25 posto, provode manipulativne udare na tursku valutu i na kraju ne prestaju naoružavati Kurde na sjeveru Sirije.

Ako Moskva, Ankara i Teheran uspiju održati stabilnost u regiji, što im je u zajedničkom interesu, imat će priliku postići mir i prosperitet. Prije nekoliko dana predsjednik Turske Erdogan ne samo da je tražio da se Tursku primi u BRICS, nego je za 7. septembar najavio održavanje istanbulskog summita o Siriji, na kojem će sudjelovati Turska, Rusija, Njemačka i Francuska.

Recep Tayyip Erdogan SAD nije ni pozvao da dođu u Istanbul. Odmah nakon toga će se održati sastanak u Formatu iz Astane, između Moskve, Ankare i Teherana.

Mnogima uopće nije jasna politika Washingtona, jer je očigledno da istovremenim pritiskom na Tursku, Rusiju i Iran gura ove tri zemlje ne u situacijski savez, nego punopravni strateški savez koji će oblikovati Bliski istok u skladu s interesima koji će biti sve samo ne povoljni za status Sjedinjenih Država u regiji. Washington je uvijek sankcije primjenjivao kao jedan od alata pritiska protiv svojih suparnika, ali mnogi vjeruju kako je istovremeno uvođenje teških sankcija Rusiji, Iranu i Turskoj, uz trgovinski rat protiv Kine i sve manju potporu EU, bitka koju SAD nikako ne mogu dobiti.

SB/PD.ba

 

Komentari

komentari