Zatvorske priče često su obilježene putem kojim se od vrha do dna stiže u nevjerovatno kratkom roku, a većina nikada ne doživi da se vrati tamo odakle je krenula.

Međutim, ovo je priča o ženi koja je tim putem prolazila nekoliko puta i to u oba smjera.

Članica ozloglašene grupe Pink Panter i bivša košarkašica Olivera Ćirković, ispričala je nevjerovatnu priču o kriminalu, prvim velikim parama, sve do teških grčkih tamnica.

Zdravo djetinjstvo, zdrava porodica i moje djetinjstvo kreće u najboljem smjeru, ka sportu.

– Bila sam profi-igrač u staroj Jugoslaviji, posljednju sezonu u Jedinstvu, pa sam otišla u Grčku gdje sam igrala 7-8 godina. Posle u Sloveniji, posljednju sezonu u Crvenoj zvezdi, poslije čega sam bila i sportski direktor u Zvezdi – počinje priču Olivera Ćirković, koju su prozvali i Žena Zmaj.

Poznanstvo sa čovjekom, za kog se brzo udala i dobila sina, promijenilo joj je život iz korjena.

– Moja priča kreće sa mojom udajom. Udajem se za čovjeka koji je prestupnik i sa njim se otvara krug ljudi koje upoznajem prvo bliže, a onda se navikavam na njih i više ih ne doživljavam kao prestupnike nego kao svoje prijatelje. Korak po korak počinjem da kupujem tu kradenu firmiranu garderobu, otvaraju se butici, takozvani šourumovi po Beogradu, što je na neki način bilo i legalno. To su radenje u stanovima gdje su političari i ljudi iz elite dolazi i kupovali – otkriva Ćirkovićeva i nastavlja.

– Shodno mom karakteru koji je čudan, i borbenom duhu, ja sam paralelno sa sportom grabila i na tom drugom planu. Kako se ukazivala prilika za većom zaradom, tako su i moji koraci postajali sve krupniji. Da bi me na kraju odveli u prestup. To je trajalo dugi niz godina i moram reći da sam se nalazila između normalnog svijeta i kriminala. Dugo vremena balansirala na ivici kriminala. Tokom tih godina kada je pravim sve veće korake u kriminalu, susrećem ljude i klasifikujem ih – ovi su dobri za ovo, ovi za ovo – objašnjava i dodaje da je u njima vidjela “vojnike” za pljačku i svakome dodijelila određenu ulogu.

– Saznajem ko je najbolji vozač, ko kopa zidove, ko otvara sve brave. Upoznaješ cijeli milje i oni tebe, i svako od nas zna ko šta kome može da da. Tako krčiš sebi put i kada jedan dan odlučiš da se baviš kriminalom, tačno znaš koga da zoveš. Nema tu neke standardne ekipe, ona se stalno mijenja tokom dugog niza godina – dodaje.

Svoju karijeru sa one strane zakona Olivera započinje iz sjenke – organizovanjem kriminalnih aktivnosti i to u zemlji koju je poznavala kao svoj džep.

– Target mi je bila Grčka jer mi je bila bliska. Biraš uvek zemlju koju poznaješ. Tamo sam radila, znala jezik. Tu sam koristila priliku dok se odmaram da vidim nešto. Ako vidim nešto zanimljivo, počinjala sam da razmišljam kako da bude moje. Nikada nisam bila izvršilac, više organizato – priča Olivera.

Sjeća se svoje prve pljačke.

– Ja sam naišla na bundaru koja je bila odlična, dobri komadi. Ja sam odmah povezala ko bi bio pogodan da to izvrši na najblaži mogući način. Poznavala sam čovjeka koji zna da kopa zid. Iskopan je zid, iznijeta je bundara u tišini, bez da se uključi alarm, jer su hvatalice bile uperene ka vratima, ko bi očekivao da će iz zida da izađe neko. Otkopan je zid u zadnjoj strani radnje, beuz alarma. Tek sutradan je radnik vidio da je radnja prazna – prepričava.

Dok je sjedila sa “ekipom” u kafiću uzela je telefon u ruke.

– Nazvali smo prijatelja iz Bgda koji nam je tipovao tu zlataru, dao nam je koordinate. Otišli smo taj moj prijatelj i ja, pogledali. To je kompleks hotelski, može da se prošeta, da se ode na plažu, i bilo nam je jasno sve, nije bilo nekog specijalnog planiranja. Uvijek kada gledaš neke radnje, znaš da li je “teška” ili laka. Laka jer je u zatvorenom kompleksu, jer nema ljudi, nema šetača, nema obezbjeđenja. Teško je jer si na ostrvu, jer je bjekstvo na ostrvu opasno, jer je to manje mjesto koje je udaljeno od većeg mesta i taj dio puta je jako opasno jer si sam na putu. Sa jedne strane gubiš, sa druge dobijaš – otkriva tajne iz vremena kriminala.

Dva auta tiho su prišla i parkirala se. Iz auta su izašla trojica tipova, za volanom jednog ostaje Olivera. Njih trojica odlaze ka zidu hotelskog kompleksa, noseći torbu sa alatom i merdevine. Prilaze, postavljaju merdevine i preskaču ga vješto. Olivera ih gleda iz auta, provjerava koliko je sati, osmotri okolinu.

– Riječ je o krađi tokom noći. Nije bila nešto posebno obezbjeđena, iako je u pitanju zatvoreni kompleks. To podrazumijeva da zid mora da se preskoči, da vrata moraju da se obiju ili otvore ili polome, prijatelj je bio maksimalno opremljen i kvalifikovan za te stvari, otvorio je vrata mirnim putem, isekao rešetke makazama i prolaz je bio otvoren. Nikog nije bilo unutra – kaže Olivera.

Iz vitrina su vadili zlato, pakovali ga u torbe. Jedan je na vratima bio kao izvidnica. Olivera je u autu, gleda na sat, motri okolinu.

– Nisam imala nikakvu funkciju u toj krađi, jednostavno sam pomagala svom prijatleju, ali da sam imala kontakt i da sam trebala da imam korist jesam, tako da nisam kolateralna šteta. Da sam mogla da se zaštitim, mogla sam, da sam mogla da ne budem tu, mogla sam, ali sam smatrala da treba da pomognem onima koji su izvršioci – rekao je Olivera, koja je odvezla pljačkaše sa lica mjesta poslije razbojništva.

– Sačekala sam jednog od njih trojice, mog prijatelja, koji je sjeo u moj auto druga dvojica su otšila na drugu stranu. Mi smo otišli na kontra stranu jer smo se osjećali sigurnijim, oboje govorimo grčki, iskusniji smo, imamo papire, imali smo rent-a-car i nismo osjećali nikakvu opasnost – dodaje. Ipak, uslijedio je obrt.

Auto koji vozi Olivera izlazi sa sporednog puta i uključuje se u saobraćaj. Ubrzo nailaze na patrolu koja stoji sa strane, pored već zaustavljenog vozila. Pokazuje im da se isključe. Prethodni auto odlazi, oba policajca prilaze njima. Olivera je dala dokumenta, policajac provjerava, zagleda auto, traži da otvori gepek, koji je bio prazan.

O toj večeri priča i Ćirkovićeva.

– Čim smo izašli na taj put, uočili smo patrolu koja zastavlja sve zbog krađe koja se desila u blizini. U početku nismo izazvali sumnju, delovali smo kao par turista, dali smo papire, auto je bio prazan, u gepeku ništa, rađena je rutinska kontrola… Ali, dešava se maler, kao uvijek u kriminalu, pada se uvijek na glupostima. To je pravilo u kriminalu. Policija pregleda unutrašnjost automobila. Kad se sagao iza sjedišta, moj prijatelj je zažmurio, uhvatio za glavu i sjetio da je ostavio pajser pozadi. Policajac iza sjedišta vadi veliki pajser i papirić / račun. Papirić daje drugom policajcu – prepričava Olivera za njih kobnu noć. Objašnjava da se desila nevjerovatna stvar.

– Moj prijatelj je par dana ranije kupio pajser koji je spustio iza zadnjeg sjedišta, i potpuno zaboravio da ga je tu stavio. Ja nisam ni znala da se tu pajser nalazi. Policija je pregledala sve, našla pajser, odmah smo izazvali sumnju. Bila sam sleđena, policajac je prišao i pitao odakle im to. Drugi se malo udaljio, zvao preko motorole, kontrolisao naša dokumenata i provjeravao prodavnicu sa računa. Bila sam šokirana i zgranuta. Drugi problem je to da je osoba koja je sa mnom bila pod uslovnom kaznom, bivši je zatvorenik – dodaje Olivera.

Policija je stavila Oliveru i njenog prijatelja u auto, odvezla ih i vratila ih u policijsku stanicu u Hersonisosu. Olivera je bila jako zabrinuta, do tada nije hapšena, to joj je bilo novo iskustvo.

– Na moju nesreću, uz pajser nalazio se i račun gdje je kupljen i prodavac. Nisam bila s njim kad je kupovao pajser, ali jesam kad je kupovao drugi alat koji je bezazlen. Ali, na moju nesreću prodavac se samo mene sjećao.

Policajci pokazuju slike Olivere i prijatelja prodavcu koji pokazuje prstom na Oliveru, klima glavom, pokazuje rukom da je visoka jako. Donosi im pajser isti kakav su oni našli u autu, takve prodaje.

– Moja visina i to što sam žena su upadljivi na ostrvu Krit, jednostavno upamtio je mene i to je bio glavni dokaz na sudu. Grčka je zemlja u kojoj nisu potrebni neki jaki dokazi. Dovoljna je blaga sumnja, malo više sumnje policije i bićeš osuđen. To je jasno, ali meni tada to nije bilo jasno – objašnjava.

– Ja nemam kontakt sa mojim prijateljem, ali on je uključeniji i obavješteniji i poslao mi je advokata. On mi je govorio neke stvari koje su u početku meni bile frapantne. Uveli su me u stanicu, gdje sam srela prijatelja i kratko popričala sa njim. Brzo mi je predočio situaciju – rekla je Olivera, koja je bila sleđena. Uslijedilo je ono čega se i plašila.

– Ubrzo nas vode u drugu policijsku stanicu gdje ja srećem tog mog prijateja i oni odmah kaže da sam ja uvelikom problemu i da nema šanse da nas puste, da se digla velika prašina, da je to malo ostrvo, da sam ja medijski ispraćena. Doživjela sam nejverovatnu medijsku hajku, Grci vole preuveličavanje mnogo više nego mi. Od sljedećeg dana sam vidjela svoje slike komentare da imam radnje po Rusiji, po zapadnoj Evropi, firmiranog nakita, vlasnica ovoga, onoga. Povezali su me odmah sa svim krađama koje su se dešavale po grčkim ostrvima i nisu bile naše djelo nego delo raznih drugih prestupnika koje sam čak i poznavala – navodi Ćirkovićeva.

Advokat mi je polako objasnio šta je čeka i u kakvoj je situaciji. Gledala je nemo u jednu tačku.

– Znam da sam minimum bilo godinu dana u zatvoru, i to je bilo za mene strašno. Strašno je jer sam imam dijete, jer do tada moj život, jeste bilo lajt kriminal, nisam se sretala sa zatvorima. To sada mijenja moj život, moj odnos prema porodici, prjateljima, cijeli moj život mijenja.

– Poslije policijskog pritvora, poslata sam na izdržavanje kazne. Mi smo na Kritu, Krit je ostrvo koje ima dva muška zatvora i jedan ženski u Neapoliju. Ženski je jedna soba grupna koja je dio muškog zatvor,a ali razdvojena – prepričava.

Olivera ulazi u sobu koja ima 20kvm, kreveti na sprat, žene. Među njima i Albanka i Grkinja.

U tom trenutku sam šokirana, zgranuta sam, mislim da je to zatvor i da u Grčkoj ne postoji ništa drugo, da je to taj zatvor u kom ću provesti godinu dana. Jedno kupatilo i jedan tuš i jedno kao dvorištance gdje ne možeš da se baviš nikakvim treningom, jedva možeš i da hodaš. Djeluje zastrašujuće.

Suočena sa zatvorskim životom, Olivera pada u očajanje, pre svega kao majka malog djeteta.

– Prvih mjesec dana ne razmišljam o zatvoru, samo razmišljam o sinu jer je to za mene strahota. Dijete koje se dana nije odvojilo od mene, koje ide u školu, na treninge u koje sam ja uložila svu ljubav ovog sveta i brigu, koje je vezano za mene, nema tajni. Odmah sinu saopštavam sve. Kažem da je moj prijatelj imao problem, da sam ja bila sa njim turistički, i da zbog zemlje koja je čudo, koja nema pravosuđe, ja ću morati da ležim 8 mjeseci.

Istina je, ipak, bila drugačija. Uslijedile su godine robije, haos po zatvorima, konflikti sa zatvorenicama, bitka za prevlast iza rešetaka.

Poslije godina robije, uslijedila je druga optužnica, za djelo na Kritu. Olivera u odsustvu biva osuđena na osam i pol godina. Ona tada donosi nevjerovatno rizičnu odluku, da pobjegne iz zatvora.

Ova atraktivna Srpkinja, visoka 193 centimetra, poznata je i po tome što je prva žena koja je uspjela da jula 2012. spektakularno pobegne iz jednog od najčuvanijih zatvora „Koridalos“ kod Atine. Ona je zamolila čuvarku da ode do sporedne kapije i uzme od rođaka iz Srbije sprej za crtanje murala koje je iscrtavala na zidinama zatvora. Kad je stražarka otključala vrata, posjetilac ju je udario pištoljem u glavu, stavio Oliveru na motor i pobegao. Ipak, poslije nekoliko mjeseci je uhapšena i vraćena u zatvor.

Olivera Ćirković je bila osuđena na 12-godišnju kaznu zbog pljački zlatara i juvelirnica širom Evrope. Ona je detaljno u knjizi „Pink Panter – moja zatvorska ispovest“ opisala rigorozne mjere obezbeđenja koje postoje u jednom od najvećih grčkih zatvora, Koridalosu u blizini Atine.

U iskrenoj zatvorskoj ispovijesti osuđenica najvećeg grčkog zatvora detaljno je opisala trenutak hapšenja, poslije bjekstva, za koji je rekla da se desio jer je „precijenila grčku policiju“. Uhvaćena je na osnovu telefonskih poziva.

– U pola deset razvaljena su ulazna vrata mog stana i u njega je uletjelo 50 specijalaca s fantomkama na glavama. Nisam se iznenadila niti pomjerila s mjesta. Pet minuta kasnije, kad su ustanovili da sam sama u stanu, otpočeli su predstavu cjepajući moje zavese, ukrasne predmete, uz obavezno urlikanje. Poslije demonstracije sile stigla je na red krađa. Pokupili su svu tehničku robu, uredno kupljenu u prodavnicama, kao i Draganov skupocijeni sat. To nije ušlo u zapisnik o zapleni. Kako nisam reagovala, iskusno su zaključili da sam drogirana. Prvi put u životu nisam mrzila policiju i nisam ih provocirala do ludila. Odvedena sam u policijsku stanicu. Bila sam sigurno uhapšena zbog sopstvene nepažnje. U policiji su mi rekli: „Pričaj, pomozi i sebi i drugima, a ne nama. Ne budeš li to uradila, smestićemo te u zatvor narednih 20 godina.“ Bila je to uobičajena smiješna bajka za plašljivce. Stajala sam i gledala ga pravo u oči. Ravnodušna sam prema kaznama, sudu, zatvoru i svom životu. To sam valjda i dokazala ostavši u stanu. Samo jednom policija može da te napravi magarcem – zaključila je Olivera.

Poslije hapšenja svi grčki mediji brujali su da je čuvenu kriminalnu organizaciju „Pink Panter“ raskrinkala upravo tamošnja policija.

Neke bezbjednosne agencije procenjuju da je zbog smelih pljački odgovorna za krađu više od 500 miliona dolara.

Olivera je izašla tek kada joj je grčki Apelacioni sud smanjio kaznu na 12 i pol godina.

(novi.ba/Poslovnidnevnik.ba)

Komentari

komentari