U otvorenom razgovoru sa urednicom Sanelom Prašović Gadžo na samom početku prim. dr. Emir Talirević govorio je o tome kako se odlučio napustiti Klinički centar i otvoriti svoju kliniku:

„Iskreno najvažniji i najteži trenutak kod mene je bio da prelomim tu svoju lijenost spram administrativnih poslova. Generalno ljudi imaju averziju od pokretanja privatnog posla misleći da je to nešto jako komplikovano i teško. Druga je stvar imati sigurnost da ćete moći opstati na tržištu, koje je svugdje, a posebno u našoj sredini brutalno i nemilosrdno. Međutim, najteži korak koji sam ja imao bio je da se odlučim da ja to administrativno mogu završiti. Pošto sam radio i u drugim klinikama i za druge vlasnike itd i onda sam sam sebi rekao u jednom trenutku zašto ja to ne bih mogao i tako je nastala privatna klinika.“

Na upit da li je nekada pogriješio dijagnozu prim.dr. Talirević je kazao:

„To je jako interesantno pitanje. Sam proces postavljanja dijagnoze se zasniva 80% na samom razgovoru sa pacijentom, 10 do 15% je pregled pacijenta, svega 5% je dijagnostika koja praktički samo potvrđuje vaše navode. Sam dijagnostički proces je takav da kada imamo jednog pacijenta mi formiramo listu tzv. ranih dijagnoza, nakon razgovora i pregleda pacijenta mi kažemo da bi taj pacijent mogao da boluje od osam oboljenja, ali pacijent ima samo jedno oboljenje koje je odgovorno. Znači po definiciji sedam tih dijagnoza će biti pogrešno. Da li je bilo pogrešnih dijagnoza? Jeste, naravno da je bilo pogrešnih dijagnoza, međutim jako bitno je prepoznati da greška postoji, da se nešto ne uklapa i druga jako bitna stvar kada se nešto ne uklapa kompletan proces vratiti na početak.“

O tome da li mu se dešavalo da dođu pacijenti u njegovu privatnu praksu koji su bili tretirani na pogrešan način kako bi im pomogao:

„Naravno, to se redovno dešava.“

Talirević je prokomentirao koliko ga to zapravo frustrira:

„Frustrira vas kada vidite pacijenta gdje je nešto bilo očigledno na samom startu i gdje je čista nezainteresiranost samog ljekara.“

Na pitanje urednice Sanele Prašović Gadžo da li je nekada došao u iskušenje da nazove tog ljekara i upita što mu je bilo:

„Ne. Vi ne možete to promijeniti. Finansijer je taj koji treba da vrši kontrolu kvaliteta. Evo najskoriji primjer, ukoliko imate ženu koja u tri mjeseca izgubi 20 kliograma i koja odlazi kod svog ordinirajućeg ljekara koji govori da je ona psihijatrijski pacijent da ne uradi odmah sedimentaciju i da propusti 3 mjeseca za dijagnostikovanje uznapredovalog karcinoma debelog crijeva. To je čisti nemar.

Ovdje je ključna stvar da kontrolu kvaliteta, svi ti pacijenti dolaze bilo sa knjižicom, bilo sa uputnicom, bilo sa svojim novcem. U privatnom sektoru je vrlo jednostavno, imamo i  medijskih iznošenja o nekim ljekarima i tužbe itd. U javnom sektoru finansijer je Zavod zdravstvenog osiguranja. Zavod ne kontroliše usluge i to je najveći problem našeg zdravstva.

Dosta ljekara završi medicinu da bi tek po završetku shvatio da nema tu ljubavi, tj. ljubavi prema tom poslu i prelazi u jedno tzv. otaljavanje posla.„

 Na upit od čega najviše oboljevaju Bosanci i Hercegovci, doktor Talirević je odgovorio:

„Pratimo svijet bar u tome. To su kardiovaskularna oboljenja, ona su uzrok i morbiditeta, a nažalost i smrtnosti u BiH broj 1. Znači hipertenzija, srčani udar, moždani udar i naravno poremećaj masnoća.“

Kakvo nam je stanje u Bosni i Hercegovini u zdravstvu:

„Loše. Ukoliko imate ikakav problem, u najvećem broju slučajeva potraži ćete pomoć privatnog ljekara. Zdravstvo znači da kada pacijent ima problem koliko brzo dolazi do rješenja svog problema. Ako gledamo sistem, koliko je on brzo u mogućnosti da nekom bolesniku riješi njegov problem – katastrofa.“

POGLEDAJTE EMISIJU :

 

Tim Media Sistem /Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari