PITANJE ilegalne migracije je sudbonosno pitanje za budućnost EU-a, a ako ne odgovorimo na ovaj izazov, sami europski temelji bit će dovedeni u pitanje. Takvo dramatično upozorenje možda bismo prije očekivali od europskih lidera ekstremne desnice – Mattea Salvinija, Alexandera Gaulanda, Marine Le Pen ili Geerta Wildersa – ali iznijela ga je ni manje ni više nego Angela Merkel, njemačka kancelarka koju nakon Brexita, uzleta Putinove Rusije i dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću, liberalni analitičari opisuju kao novu predvodnicu “slobodnog svijeta”.

Štoviše, nakon što je godinama inzistirala na sustavu obavezne podjele azilanata po nacionalno proporcionalnim kvotama – za što zemlje Višegradske skupine predvođene mađarskim premijerom Viktorom Orbanom ne žele ni čuti – Merkel je konačno popustila i ponudila model “fleksibilne migracijske solidarnosti”, iako nije previše jasno što bi to točno značilo. Merkel je, suočena s novim saveznicima u populističkoj antibriselskoj osovini, Italijom i Austrijom, praktički digla ruke od trenutnog prijedloga Zajedničkog europskog sustava azila, za koji nema šanse da se uvede konsenzusom svih članica EU-a.

Što ako dođe do novog migrantskog vala?

Što ako, umjesto desetaka, preko naših granica ponovno nahrupe deseci tisuća migranata, pitanje je koje ovih dana visi u zraku. Uz njega se vežu mnoga dodatna pitanja: je li naša policija u stanju čuvati granicu od ilegalnih prelazaka; tretira li migrante humano i pruža li im njihovo, međunarodnim pravom zajamčeno pravo da zatraže azil u našoj zemlji jednom kad ipak stupe na naše tlo; bježe li ti migranti, odnosno izbjeglice iz ratnih zona ili traže bolji život u bogatoj zapadnoj Europi – ili je riječ o kombinaciji obaju faktora, i na kraju krajeva, koliko migranata, odnosno izbjeglica EU još uopće može primiti, i što učiniti s onima koji i dalje očajnički žele ući?

Ta su pitanja još relevantnija, i s dalekosežnijim političkim posljedicama, u zemljama poput Italije, gdje je populističko-nacionalistička koalicija upravo došla na vlast, kao i u Sloveniji, gdje je pobjednik izbora notorni nacionalist Janez Janša. Slovenska ministrica unutarnjih poslova Vesna Gjerkeš Žnidar upozorava da EU ne smije dopustiti “azilni šoping” prema kojem migranti sami biraju zemlju u kojoj će zatražiti međunarodnu zaštitu, često se pritom vodeći time koja zemlja nudi izdašniju socijalnu pomoć i bolji životni standard. “Riječ azil sama po sebi ne bi smjela širom otvarati vrata za ulazak u Europsku uniju”, kaže Gjerkeš Žnidar.

Novi ministar unutarnjih poslova Italije, ekstremni desničar Matteo Salvini, otvoreno poručuje stotinama tisuća ilegalnih migranata iz Afrike da “pakiraju kofere” i najavljuje masovnu deportaciju kakva nije viđena na ovom kontinentu od kraja Drugog svjetskog rata. Ali što god mislili o tome, Talijani su očito glasali za takva drastična rješenja – kao i Mađari, Austrijanci, a dobrim dijelom i Francuzi, Nijemci i Nizozemci.

Iako je migrantska ruta iz Turske preko Grčke i zemalja zapadnog Balkana, uključujući Hrvatsku, uglavnom (iako ne potpuno) zaustavljena nakon kontroverznog dogovora s Turskom, a i broj migranata koji čamcima dolaze iz Libije na talijanske obale se smanjio otkad je Italija postigla jednako kontroverzan dogovor s vlastima u Tripoliju, i Merkel i ostatku europskog političkog vodstva jasno je da bi u pogledu migrantske krize ovo moglo biti samo zatišje pred buru.

Iz naše perspektive, na to upućuju i učestali slučajevi ilegalne migracije preko Hrvatske za zapadnu Europu, prvenstveno Njemačku, koji sve češće rezultiraju zabrinjavajućim incidentima poput pokušaja bijega krijumčarskog kombija kod Srba i policijskog otvaranja vatre na isti, pri čemu su teško ranjene dvije djevojčice.

Mi to možemo?

Jedna banalna fraza – “wir schaffen das” (mi to možemo) – kojom je Merkel 2015. hrabrila svoje sugrađane i političke kolege pred golemim izazovom primanja, smještaja, skrbi, procesiranja zahtjeva za azile i integracije gotovo milijun izbjeglica (u međuvremenu se taj broj popeo na više od milijun), postala je simbol dubokog ideološkog rascijepa u njemačkoj politici i društvu, svakako najdubljeg od propasti onog nesretnog komunističke Istočne Njemačke i ujedinjenja zemlje 1990.

Druga, jednako kontroverzna parola je, naravno “refugees welcome” (izbjeglice dobrodošle), kojom su liberalni Nijemci dočekivali kolone izbjeglica, mahom muslimana iz Sirije, Iraka i ostatka Bliskog istoka te godine. No ultrakonzervativci okupljeni u pokret Pegida (Patriotski Europljani protiv islamizacije Europe) brzo su je izmijenili u “rapefugees welcome”, aludirajući na to da su izbjeglice ustvari silovatelji i kriminalci.

Merkel je prije dva mjeseca, u prvom govoru nakon inauguracije za četvrti kancelarski mandat, izjavila da je ponosna što je primila ljude koji su u bijegu od rata i siromaštva, čime je potvrdila svoju prošlogodišnju tvrdnju da ne žali i da bi “ponovno učinila isto”. No dugogodišnja njemačka kancelarka znakovito se ogradila napomenom da se takva situacija ne smije ponoviti. Istaknula je da će njena vlada nastaviti i pojačati pomoć razvoju Afrike i Bliskog istoka i podršku izbjegličkim programima UN-a kako se to ne bi dogodilo.

Merkel je od te 2015. do danas toliko puta mijenjala svoj stav o rješavanju izbjegličke, odnosno migracijske krize da je i njenim pristašama i njenim zakletim protivnicima to postalo teško pratiti. “Nije prihvatljivo da neke zemlje odbijaju prihvatiti ijednu izbjeglicu. To je u proturječju s duhom Europe. Nadići ćemo to. Trebat će vremena i strpljivosti, ali uspjet ćemo”, rekla je lani Merkel upozoravajući kako nije pravedno da Grčka i Italija (ali potencijalno i Hrvatska) snose najveći teret migrantske krize samo zbog svog geografskog položaja. No zasigurno je pritom mislila i na svoju zemlju, koja je primila daleko najveći broj izbjeglica i migranata kada ih je, kako već i ptice na grani znaju, pozvala da slobodno dođu iz cijelog svijeta u Njemačku.

Dvije ekstremne slike izbjeglica

Prava istina, da se “poziv” Merkel odnosio samo na sirijske izbjeglice i da je značio samo privremenu suspenziju neodržive Dublinske regulative, prema kojoj su svi tražitelji azila odgovornost one članice EU-a na čije tlo prvo stupe nogom, izgubila se u bujici populističke demagogije i kolektivne moralne panike.

Slika koju su antiimigrantski i antimuslimanski nacionalisti konstruirali o izbjeglicama kao o hordi opasnih bandita, parazita na grbači poštenih europskih obveznika, neobrazovanih primitivaca koji se ne mogu integrirati u zapadno društvo već ga žele islamizirati, lopova, silovatelja, ubojica i terorista, zastrašujuće je iskrivljena generalizacija na temelju najekstremnijih slučajeva među milijunima ljudi najrazličitijeg porijekla, obrazovanja, socioekonomskog statusa, mentalnog sklopa i odnosa prema aktualnoj ili potencijalnoj zemlji domaćinu i njenim zakonima i vrijednostima.

No to ne znači da je slika koju nudi drugi  “refugees welcome” tabor, lišen vlastitih pristranosti i zabluda. Ako je jedna strana paranoična, zadrta i ksenofobna, to ne znači da druga nije (pre)često naivna i sklona samozavaravanju u pogledu stvarnih i vrlo ozbiljnih problema koje golem priljev migranata iz drastično različitih kultura posljednjih godina, a potencijalno mnogo veći u budućnosti, nosi sa sobom. Stvarnost je kompleksna i ne odgovara jednostranim narativima o žrtvama s jedne ili prijetnji s druge strane.

Za početak, iako je bilo slučajeva lažnih vijesti o zločinima čiji počinitelji su imigranti, poput notornog slučaja “male Lise”, etnički ruske 13-godišnje djevojčice iz Berlina koja je lažno prijavila da su je migranti oteli i silovali (iako je njemački državljanin turskog porijekla kasnije osuđen na uvjetnu kaznu zbog seksa s djetetom), mnogo su češći stvarni slučajevi brutalnog silovanja, pa i ubojstva djevojaka od strane migranata ili azilanata.

Porast migrantskih zločina uzdrmao europsko gostoprimstvo

Jedan takav je slučaj 19-godišnje Marije Ladenburger iz Freiburga, koju je u listopadu 2016. pri noćnom povratku sa zabave zaskočio, silovao i ubio 17-godišnji migrant iz Irana koji je lagao o svojoj dobi i zemlji iz koje dolazi pri dolasku u Njemačku u kaotičnom izbjegličkom valu godinu ranije. Kasnije se saznalo da je prethodno pokušao ubiti djevojku u Grčkoj, bacivši je s litice.

Drugi takav stravični slučaj je ubojstvo 18-godišnje Talijanke Pamele Mastropietro iz gradića Macerata koju je ubio 29-godišnji nigerijski migrant i diler droge Innocent Oseghale, da bi potom njeno tijelo raskomadao i spremio u dva kovčega koja je bacio u jarak. Iako je Oseghale boravio u Italiji na temelju vize koja je u međuvremenu istekla, nije bio deportiran iz zemlje prije nego što je izvršio ovaj zvjerski zločin. “Što taj crv još radi u Italiji? On nije pobjegao od rata, nego je donio rat ovamo”, komentirao je tada Salvini. Unatoč tome, ili baš radi toga, danas je ministar u talijanskoj vladi.

Ove i mnoge druge slučajeve migrantskih zločina u zemljama EU-a možda bismo i mogli odbaciti kao izolirane, anegdotalne primjere, da nacionalne statistike u zemljama poput Njemačke i Švedske ne pokazuju da je zaista došlo do porasta migrantskog kriminala i kriminalna općenito, barem kad je riječ o nasilnim zločinima poput silovanja i ubojstava. Tako je prema istraživanju Švedskog nacionalnog vijeća za prevenciju kriminala broj Šveđana koji su 2016. bili žrtve kriminala porastao na rekordnu razinu za čak pet od šest vrsta kriminala.

Slučajno ili ne. Švedska je 2015. primila 162 tisuće tražitelja azila. Isto tako, istraživanje koje je prošlog mjeseca proveo švedski tabloid Aftonbladet dalo je alarmantne podatke o silovanju u ovoj liberalnoj zemlji, u kojoj je državna statistika o porijeklu kriminalaca javno nedostupna već više od deset godina: od 112 osuđenih počinitelja u slučajevima grupnog silovanja 2016. i 2017., samo 27 ih je rođeno u Švedskoj, a od njih samo 13 ima roditelje koji su također rođeni u Švedskoj. Drugim riječima, 99 od 112 osuđenih silovatelja imigranti su ili imigrantskog porijekla, od čega ih je 82 rođeno izvan Europe. Slično istraživanje koje je proveo list Expressen dalo je još porazniji rezultat: u 42 od 43 slučaja grupnog silovanja počinitelji su bili stranog porijekla.

A prema istraživanju objavljenom ove godine za njemačku saveznu pokrajinu Donju Sasku, policija je zabilježila porast nasilnog kriminala od 10,4 % 2015. i 2016. Prema policijskoj evidenciji, u čak 92,1 % slučajeva za ovaj su porast odgovorni upravo migranti, od kojih su mnogi muškarci u dobi od 14 do 30 godina, što je demografska skupina koja je univerzalno najsklonija kriminalu, bilo da se radi o Njemačkoj ili Afganistanu. Posebno je znakovita primjedba u izvješću, koju bi mnogi profesionalni aktivisti za ljudska prava spremno osudili kao politički nekorektnu, da nedostatak žena i obitelji među migrantima znači da su ti mladi muškarci lišeni “silnice koja doprinosi civiliziranju i prevenciji nasilja”.

Nacionalisti jačaju jer se glasači ne osjećaju sigurno

>> Njemački ekstremni desničari mogu se zahvaliti Merkel na izbornom trijumfu

U rujnu prošle godine, potpisnik ovih redaka naveo je kao glavni faktor na njemačkim izborima, na kojima je krajnje desna, populistička, antiimigrantska i antimuslimanska Alternativa za Njemačku (AfD) postala treća snaga u Bundestagu (a u međuvremenu, nakon još jedne velike koalicije desnog i lijevog centra, i glavna oporbena stranka), jednu statistiku: gotovo polovica (49 %) anketiranih njemačkih glasača složila se s tvrdnjom da AfD bolje od ostalih “razumije da se građani više ne osjećaju sigurno”. Primjedba komunikacijskog stručnjaka Lutza Mayera za Guardian da se Merkel vodi “Ikea principom – nešto za svakoga”, zgodno objašnjava još jedan, tko zna koji po redu zaokret državne liderice Njemačke i, de facto, Europe, o onome što je sada otvoreno nazvala “sudbonosnim pitanjem za EU”.

Velikodušna interpretacija politike Merkel, koja je jučerašnjim dramatičnim upozorenjem na neki način napravila puni krug od proglašavanja multikulturalnog projekta “propalim” 2010. preko “mi to možemo” mantre 2015., bila bi da kancelarka pokušava naći dugoročno rješenje za izuzetno složeno, osjetljivo i da, sudbonosno pitanje, zajedno s rijetkim saveznicima poput Emmanuela Macrona, dok populisti od Njemačke do Italije nude pojednostavljene i zavodljive odgovore na brige i strahove građana. Međutim, i Macron je priznao da su u Italiji desničari i populisti trijumfirali upravo zbog masovnog priljeva imigranata.

Bez rješenja centra za krizu, populisti i ekstremisti će nastaviti pobjeđivati

Manje velikodušna interpretacija bila bi da Merkel pati od kroničnog nedostatka liderskih kapaciteta, političkih principa i dugoročne vizije, kolebajući se između različitih pristupa i reagirajući onako kako u datom trenutku misli da biračko tijelo želi. No bilo kako bilo, krajnji je trenutak da svi koji se zalažu za očuvanje povijesnog projekta europske integracije, američko-europskog saveza koji je vodio svijet naprijed zadnjih stotinu godina i civilizacijski neprocjenjive stečevine liberalne demokracije, konačno priznaju da je masovna i često nekontrolirana imigracija na Stari kontinent, koja je samo eskalirala izbjegličkom krizom, donijela sa sobom brojne neželjene posljedice.

A jedna od najvažnijih, iako ne posebno iznenađujućih, upravo je plimni val nacionalizma i populizma koji se podiže od Varšave do Washingtona. Stoga bi upozorenje Merkel trebalo poslužiti kao krajnje upozorenje da snage političkog centra moraju pronaći rješenje za migracijsku krizu, uvažavajući da za veliku većinu europske populacije granice i nacije-države nisu nešto što treba odbaciti uime progresivnih ideala o svijetu bez granica i nacija. Uvažavajući, također, da slobodno i otvoreno društvo počiva ne samo na pravima nego i na odgovornostima i obvezama, kako za domaćine, tako i za doseljenike. U suprotnom, populisti će nastaviti osvajati politički teren u svojoj misiji konzervativne revolucije.

Index.hr/Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari