TRAVIS JEPPENSEN u ljeto 2016. godine postao je prvi Amerikanac koji je mogao studirati u Sjevernoj Koreji. Tijekom svog boravka u toj zemlji vidio je gomilu scena koje su ga, blago rečeno, ostavile u čudu, a svoje je doživljaje opisao u knjizi koju je napisao nakon povratka.

U zoološkom vrtu u Pjongjangu vidio je “obične” domaće pse i mačke u kavezima, izložene kao da su neke egzotične životinje. No ono što ga je najviše iznenadilo u toj situaciji jest činjenica da je to zaista privlačilo posjetitelje u ZOO.

Ispred ZOO-a je svjedočio sceni u kojoj dvojica policajaca nasilno odvode staricu koja je ispred ulaza prodavala slatkiše i sladoled. “Suptilno sam pokušao vidjeti zašto je odvede, ali nisam uspio”, piše Travis u svojoj novoj knjizi See You Again in Pyongyang: A Journey Into Kim Jong Un’s North Korea koja se upravo pojavila u američkim knjižarama.

“Mislim da ta starica nije dobro završila”, zaključio je. Jeppensen je u Sjevernoj Koreji učio korejski jezik, a prije nego što je primljen na jednomjesečni studij, u toj zemlji je bio tri puta. Tijekom svog boravka živio je u jednom hotelu u Pjongjangu, a s njim su na predavanjima bila još dva stranca – Australac i Francuz koji su također živjeli u istom hotelu, i na istom 28. katu.

Svim strancima, pa tako i njima, dodijeljene su “pratnje”, dvoje ljudi koji su morali nadgledati strance u svakom trenutku koji bi provodili u javnosti. Travisa je pazila 26-godišnja žena Min i nešto stariji muškarac Roe kojemu je Min bila nadređena.

Prvog jutra u Sjevernoj Koreji iznenadio ga je neobični zvuk u pet ujutro koji ga je prenuo iz sna. Isto se dogodilo i sljedeće jutro, a ubrzo je saznao da se radi o instrumentalnoj verziji pjesme kojom Korejci pozdravljaju svog Vođu i koja baš svakog jutra budi čitav grad.

“Veoma je jezivo i veoma bizarno. Podsjeti te da je Vođa svugdje, u svakom trenutku. Kao u filmu Davida Lyncha”, opisao je.

Tvrdi i da u Sjevernoj Koreji često uopće nema struje pa je njegovo sveučilište uglavnom funkcioniralo bez nje. “Hodnici su tamni, u WC-ima i nisu neke instalacije. Sve izgleda baš kao u zemlji Trećeg svijeta”, kaže. Problematično mu je bilo i to što sa svakim smještajem stiže i “kućni špijun”. Riječ je, piše Travis, o uglavnom sredovječnim ženama kojima je zadatak da znaju baš sve o stanarima zgrade ili kuće u kojoj žive.

“Ona prati tko ulazi i tko izlazi iz zgrade. Zna sve do najmanjeg detalja pa čak i koliko žlica i vilica posjeduje njeno kućanstvo. To je ona susjeda koja zabada nos u svačija posla, samo što tu ima službenu titulu”, piše. Ipak, kaže da neke od njih povremeno popuste sa strogoćom pa sobe iznajmljuju, primjerice, za tajne ljubavne susrete kako bi zaradile malo više.

Iako su na fotkama iz te zemlje svi uglavnom jednako odjeveni, Travis tvrdi da postoji određena sloboda u odijevanju. Kaže da muškarci nose majice raznih boja, dok su žene uglavnom u suknjama, a nekima su dozvoljene i traperice.

Kućni ljubimci, pak, nisu nešto što je uobičajeno u ovoj zemlji. “To nije dio njihove kulture. Oni su oduvijek bili veoma siromašni i teško su prehranjivali sve članove svog kućanstva pa je životinja u kući koju bi dodatno trebali hraniti za njih poput luksuza”, kaže.

Na TV-u se najčešće mogu vidjeti priopćenja Kim Jong-una, no Travis piše da Korejci često uspiju nabaviti piratski medijski sadržaj iz drugih zemalja. On tvrdi da o događanjima u svijetu znaju više nego što se misli.

Priznao je da je boravak u toj zemlji za njega bio veoma stresan. Stalno je imao osjećaj da ga se promatra. “Psihološki je veoma stresno i teško. Počinješ osjećati sve te čudne posljedice. U trenucima kad bih napokon bio sam, osjećao sam se jezivo jer sam već bio navikao da me stalno promatraju. A čak i kad me ne bi nadgledali ‘čuvari’, svi su buljili u mene jer sam bijelac, a oni to ne viđaju često”, opisao je.

Najgori dio mu je bio taj što nije mogao komunicirati sa svojom obitelji. “Nudili su mi karticu za strance kojom bih se mogao spojiti na internet, ali to sam odbio jer nisam htio da me špijuniraju kroz mailove”, kaže.

Ipak, iako su ga mnogi upozoravali da se izlaže ogromnoj opasnosti (pogotovo zbog slučaja Otta Warmbiera koji je u Sjevernoj Koreji završio u zatvoru te naposljetku i umro), Travis tvrdi da on nikad nije razmišljao o tome da je u opasnosti. “Nisam dopustio da me to medijsko dizanje panike prepadne. Bio sam tamo već prije i dobro sam znao sva pravila kojih se moram držati”, objašnjava.

Kaže i da su mu prilazili s komentarima kako “ne mrze Amerikance, već američku vladu” te objašnjava da se uglavnom osjećao sigurno jer je bilo očito da je turist. “Nitko ne želi upasti u probleme zbog turista”, kaže.

“Razvio sam tu neku čudnu privrženost prema Sjevernoj Koreji iako znam da je to užasno mjesto. Znam da se mijenja svakog dana i ja tu zemlju želim još bolje razumjeti. A to mogu jedino ako sam zaista tamo”, kaže.

Index.hr/Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari