Životna priča Sedine Muhibić: Ponosna na život u SOS selu
Životna priča mlade Sedine Muhibić koju je ispričala za Radiosarajevo.ba može poslužiti kao inspiracija mnogim mladim ljudima.
Sa Sedinom smo razgovarali o njenom odrastanju u SOS dječijem selu, životu, talentima i ostvarivanju ciljeva.
Rođena u Sarajevu 1991. godine, i ostavljena po rođenju, biva smještena u sarajevski dom Bjelave, a u SOS dječije selo dolazi tek u oktobru 1997 godine.
Na početku razgovora Sedina je istaknula kako je odrastati okružen velikim brojem djece za nju bilo jako zanimljivo.
“Za vrijeme moga boravka bilo nas je sedam s mamom Hidajetom. Iako nismo bili prisiljeni družiti se jedni s drugima, zaista je divan osjećaj imati mnogo braće i sestara”, kazala je.
Vremenom se porodica širila pa je kroz njenih 20 godina prošlo petnaestero djece. Iako joj niko od njih nije biološki brat i sestra, kao ni Hidajeta biološka majka, ipak je stvorena veza za cijeli život koja je mnogo jača nego u ”normalnim” porodicama. O svojoj SOS majci priča s ponosom.
“Ponašala se prema nama kao da smo zaista njena djeca. Ona često voli reći ‘nisam imala djecu, željela sam ih i sad sam presretna što ih imam petnaest’. Mama Hidajeta je srcem ušla u to i nikada nije smatrala to poslom već ljubavlju prema djeci“, priča nam Sedina.
Srednju tehničku školu grafičkih tehnologija, dizajna i multimedija koju je završila u Sarajevu iskoristila je kako bi se povezala s glumom koju voli.
“Bio je kasting u Sarajevu za film Grbavicaredateljice Jasmile Žbanić na koji sam se prijavila i pobijedila. S obzirom na to da sam bila dijete, dobila sam sporednu ulogu. Jasmila Žbanić je toliko bila oduševljena mojim talentom da je rekla kako s Grbavicom ne prestaje naša saradnja. I zaista, ispunila je svoje obećanje – učestvovala sam u snimanju belgijskog filma Brod ludaka, međutim, povreda noge koju sam doživjela na Bjelašnici prije nekoliko godina, me spriječava da se aktivnije bavim teatrom. Recimo, predstavu Hitno, hitno u kojoj sam igrala glavnu ulogu, bila sam sve vrijeme na štakama. Pored toga sam radila i mnoge sitne poslove prije ili poslije škole, a navečer bih išla na treninge odbojke, koju treniram od osnovne škole. Preko noći sam učila i pripremala projekte za školu. Na taj način sam štedjela kako bih kupila opremu za skijanje”, prisjeća se ova mlada i ambiciozna Sarajka.
Iako je skijanje njena prva ljubav, fascinirana pričom o nastanku SOS dječijeg sela kao humanitarne organzacije, završila je Filozofski fakultet u Sarajevu na Odsjeku Pedagogija.
“Pedagogija me je privukla iz razloga što sam uvijek bila okružena pedagozima, odgajateljima i ljudima koji vole svoj posao i ono što rade i što je najvažnije znaju kako s različitom djecom. I ja sam, zapravo, zamišljala kako ću jednog dana biti odgajatelj i raditi s mladim ljudima, ako ne uspijem u skijanju, naravno. Bitno je da imam i diplomu. Inače, informatika je bila moja želja ali to je bilo preskupo u datom momentu”, iskrena je Sedina.
Svestrana, samostalna i uporna mlada Sarajka talenat koristi, kako kaže, kako bi ostvarila svoje ciljeve. Nakon poslane molbe Skijaškom savezu BiH, kako bi joj se pružila podrška, nikada nije dobila odgovor niti je uopće imala uvid da li je iko vidio njene mailove, odlučuje pronaći svoje mjesto u Hrvatskom ski savezu.
“S obzirom na to da pratim sve što je vezano za skijanje tako sam vidjela da će se obilježavati 50 godina skijanja pa sam odlučila da idem na to. Upoznala sam Tinu Maze, Janicu Kostelić, Alberta Tombu, preskočila ogradu i slikala se sa skijašima i uživala, upoznala sam dosta ljudi, iz svih zemalja. Po povratku odlučila sam se zahvaliti Hrvatskom ski savezu za kompletnu organizaciju i zamolila ih da iduće godina radim na ski trkama. Odmah sam dobila odgovor. Jednostavno, prepoznali su moju ljubav za skijanjem i obećali su mi sve. Dobila sam i ponudu iz Slovenije da radim s njima. Tek na kraju sam im rekla ko sam i da nemam roditelje. Planiram s hrvatskim savezom da ovo ostvarim. Želim ići u smjeru skijanja, a voljela bih raditi i u fondaciji američke skijašice Lindsey Vonn“, priča naša sagovornica.
Jedini način da bude sretna i zadovoljna, kako kaže, jeste da ostane u skijanju na bilo koji način.
“Hvala Bogu, ostvarila se mogućnost saradnje sa Savezom. Tu se trebam zahvaliti Reno Fleissu i Zlatku Malecu koji je sve uradio kako bih ja bila u Savezu“, rekla je zadovoljno na kraju razgovora te dodala kako sebe vidi daleko od svojih ognjišta, daleko od BiH.izvor/radiosarajevo.ba/
Poslovnidnevnik.ba