U MALO kojem sportu je jedna zemlja drugoj nabila toliko kompleksa koliko je Francuska Hrvatskoj u rukometu. Nevjerojatan je niz važnih, ključnih utakmica koje su Francuzi dobili, dok bi nama uglavnom prepustili utakmice u skupini ili rijetke bljeskove u nokaut susretima.

Zadnji put smo ih dobili, “kad je bilo bitno”, na SP-u u Španjolskoj 2013. godine. Moćna, razigrana Hrvatska razbila je Francusku koja je mijenjala generaciju u četvrtfinalu 30:23. Nakon toga uslijedili su porazi u skupinama na EP-u 2014. i 2016. godine, a zadnju pobjedu protiv svog najvećeg rivala Hrvatska je upisala u Riju u 4. kolu natjecanja po skupinama.

Od 24 međusobne utakmice Francuska je dobila čak 15, Hrvatska osam, a jedna je završila neodlučeno. Od 2005. do danas u nokaut fazi susreli smo se devet puta i šest puta izgubili. Mijenjala se hrvatska reprezentacija, mijenjala se i francuska, ali u tih 13 godina velikog rivalstva Nikola Karabatić je jedan od rijetkih koji je ostao.

Kako nam se Karabatić unio u lice 

Fantastični lijevi vanjski hrvatsko-srpskih korijena izluđivao nas je na svakom velikom natjecanju, a najbolniji u nizu poraza bio je onaj u Areni u finalu SP-a 2009. godine. Isprovocirao je Ivana Balića koji mu se unio u lice pri 18:18 pa onda u 53. minuti zabio za vodstvo Francuske od dva razlike od kojeg se nikada nismo oporavili i izgubili 24:19.

Godinu dana kasnije utrpao nam je šest golova u finalu EP-a u Beču, vodio je momčad i do pobjede u polufinalu OI-ja 2012. godine… Da ne nabrajamo dalje.

Devet godina nakon tog kobnog finala SP-a opet Karabatić, opet u Areni, opet protiv Hrvatske. Matematika je jasna. Želimo li u polufinale, ne smijemo izgubiti od Francuza. Kroz povijest to baš i nije bila neka idealna situacija, ali olakotna okolnost jest da bi Karabatić i društvo pobjedom protiv Srbije u ponedjeljak osigurali prolazak pa bi možda malo spustili gas protiv Hrvatske. Možda.

“Ma, ništa ne znači ta utakmica iz 2009. Nisam još gledao Hrvatsku na ovom turniru, ali oni su strašno jaki. Osobito kad igraju kod kuće, pred ovakvom publikom. Svakom će s njima biti jako teško. Naravno da je igrati bez Duvnjaka teško jer je Dule najbolji igrač na svijetu i nije lako zamijeniti ga, ali mislim da Hrvatska ima odličnu momčad, da se svi ostali bore za ekipu. Vidjeli smo isto kako publika bodri ekipu”, rekao je nam Karabatić u Areni Zagreb.

“Prijateljima koji idu na Tajland govorim da nisu normalni. Dva i pol sata od Pariza je najljepša zemlja na svijetu” 

Bio bi red da nam barem jednom popusti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog činjenice što je napola Hrvat, budući da mu je otac Branko iz Vrsina kraj Trogira, a svake godine odmara u Hrvatskoj.

“Ja sam i Srbin i Hrvat. Imam korijene u obje zemlje i na to sam jako ponosan. Francuska je moja domovina, ali mi je drago što vučem korijene iz bivše Jugoslavije. Hrvatska je predivna zemlja, obožavam je. Svako ljeto sam kraj Trogira, tamo imamo kuću. Nekim mojim prijateljima je san otići na Tajland, a ja im govorim da nisu normalni i da sat i pol leta od Pariza mogu uživati u najljepšoj zemlji na svijetu”, rekao je Karabatić u intervjuu za francuske medije jučer.

U Hrvatskoj uživa neobičan status. Zbog svih “patnji” koje je nanio Hrvatima mnogi ga, blago rečeno, ne vole, ali ga svi poštuju kao jednog od najvećih rukometaša u povijesti.

“To je normalno. Naravno da su protiv mene kad igram protiv njihove zemlje, ali čim utakmica završi brojni Hrvati se žele slikati sa mnom i traže autograme. Ništa im ne zamjeram, potpuno mi je jasno kako se osjećaju i ne vidim u tome ništa loše”, kaže Karabatić.

Sutra će Francusku predvoditi protiv Srbije u utakmici u kojoj sve mogu riješiti.

“Ako useremo protiv Srbije, opet smo na nuli i možemo ispasti. Ništa nije gotovo. Bilo bi dobro kad bi se na toj utakmici mogli malo odmoriti”, rekao je uoči te utakmice.

Nemoj usrati, Nikola. Odmori se, čovječe…

Index.hr

Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari