Novembarsko izdanje lista The Economist opširno se bavi temom društvenih mreža, koje su, kako se navodi u listu, ne tako davno obećavale prosvjetljeniju politiku, jer se vjerovalo da će tačne informacije i jednostavna komunikacija pomoći dobrim ljudima da pobijede korupciju, predrasude i laži. Ipak, Facebook, kao i Googleov Youtube i Twitter priznali su da se na njihovim platformama nalazi obilje dezinformacija. “Ne samo da nisu donijeli prosvjetljenje, društveni mediji doprinijeli su širenju otrova. Širenjem neistina i izliva bijesa, društveni mediji otežavaju rasuđivanje, produbljuju  političku podijeljenost i ugrožavaju slobodu.”

Upotreba društvenih medija ne uzrokuje podjele koliko ih naglašava, navodi se dalje u uvodnom tekstu pod naslovom “Da li društvene mreže ugrožavaju demokratiju?”.

Društvene mreže nisu usamljene u svom uticaju na podjele u društvu, kaže se u tekstu i kao primjer se navode televizija i radio. “Ali dok su nam tradicionalni mediji već poznati, društvene platforme su još uvijek nove i slabo ih razumijemo. A zbog načina na koji djeluju, imaju nevjerovatan uticaj.”

“Društvene mreže zarađuju postavljanjem fotografija, ličnih postova, vijesti i reklama pred vas. Pošto mogu mjeriti kako reagujete, znaju tačno kako da vam se uvuku pod kožu. Sakupljaju podatke o vama kako bi napravili algoritme koji će utvrditi šta će privući vašu pažnju u “ekonomiji pažnje” koja nas tjera da skrolujemo, klikamo i šerujemo. Ko god želi da oblikuje javno mnjenje može proizvesti desetine reklama, analizirati ih i vidjeti kojima je najteže odoljeti. Rezultat je ubjedljiv: jedno istraživanje je otkrilo da korisnici u bogatim zemljama dodirnu svoj telefon 2,600 puta dnevno.”

Bilo bi sjajno kada bi takav sistem pomogao da mudrost i istina isplivaju na površinu, kaže se u tekstu. “Ali istina je težak posao – naročito kada se ne slažete s njom. Ko god je skrolovao po Facebooku zna kako taj sistem, umjesto da donese mudrost, širi kompulsivne stvari koje doprinose jačanju predrasuda.”

“Pošto različite strane vide različite činjenice, ne dijele iskustvenu osnovu za postizanje kompromisa. Pošto obje strane stalno slušaju samo najgore jedni o drugima, sistem ostavlja još manje prostora za empatiju. Pošto su ljudi uvučeni u vrtlog trivijalnosti, skandala i bijesa, oni gube iz vida ono što je zaista važno za društvo koje dijele.”

Šta se može učiniti, pitaju se u listu The Economist? “Ljudi će se prilagoditi, kao i uvijek. Međutim, do tada, loše vlade, lošom politikom, mogu nanijeti mnogo štete.”

Ipak, kažu, društvo je našlo načina da reguliše stare medije, pa neki traže od kompanija koje upravljaju društvenim medijima da budu jednako odgovorne za ono što se pojavi na njihovim platformama, da budu transparentnije i da ih se tretira kao monopoliste koje treba razbiti. “Sve ove ideje imaju smisla, ali uz njih idu i neželjene posljedice. Na primjer, kada bi se uvećao broj platformi, bilo bi još teže upravljati ovim sektorom.”

Postoje i drugi načini, navode u listu, društveni mediji bi trebalo da prilagode svoje stranice tako da bude jasnije da li post dolazi od prijatelja ili pouzdanog izvora, a postovi bi mogli biti praćeni napomenom o štetnim posljedicama dezinformacija.

“Botovi se često koriste da bi se pojačale političke poruke. Twitter bi mogao zabraniti one najgore – ili ih obilježiti kao takve. Najdjelotvornije bi bilo da prilagode svoje algoritme tako da cklickbait naslove stave na dno feed-a. Obzirom da su ove promjene u suprotnosti sa poslovnim modelom koji je osmišljen da monopolizuje pažnju, one bi najvjerovatnije morale da se nametnu zakonom ili od strane regulatornih agencija.”

Društveni mediji se zloupotrebljavaju, ali, uz dobru volju, društvo bi ih moglo zauzdati i oživjeti onaj prvobitni san o prosvjetljenju, zaključuje The Economist.

BUKA

POSLOVNIDNEVNIK.BA