NIJE trebalo dugo čekati. Bosanskohercegovačka vlast pokazala nam je da ona, kada se uhvati nekog problema, u čas posla analizira, dijagnosticira, potpiše recept i stvar privede kraju. Eto, samo što je premijer entiteta kojeg jedan od trojice razbijača smisla smatra svojom djedovinom, izjavio da „iseljavanje nema drastične razmjere“, odmah su poslanici raspravljali o odlasku mladih iz BiH i već je uspostavljena i dijagnoza.

To je nedavno napravio glavni dijagnostičar, glavni u Bošnjaka i član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović. On je u Travniku, na susretu sa zlatnim ljiljanima, kazao da „treba više pameti, više sloge, manje politikantstva da ne bi mladi odlazili“ i već u sljedećoj rečenici poentirao: „Recimo, ova stvar s trošarinama.“ Izvrsno! Sad slobodno može svući bijele gumene rukavice i stvar prepustiti svojim kirurzima.

Glavni kirurg odavno je spreman. On, entitetski premijer Fadil Novalić već je ustvrdio da „činjenice govore kako se više odlazilo šezdesetih godina prošloga vijeka.“ Gdje ih je samo nabavio?! Te činjenice… Ali, eto, neka mu bude. Mada više nije ni važno kada se više odlazilo. Važna je suština: šezdesetih se odlazilo, a danas se bježi.

Bijeg od pogane vlasti

Onaj koji odlazi ostavlja nešto iza sebe, nešto što će ga zvati da se jednog dana vrati. Šezdesetih su kod kuće ostavljali obitelji i gradili kuće. I eno ih, sada se vraćaju kako bi mirovine potrošili ovdje. Cijeli život sanjarili su kako će svoje posljednje godine provesti uz obitelj. Ali ne, njihova djeca su u međuvremenu pobjegla iz ove zemlje, njihovi unuci više ne govore materinjim jezikom.

Onaj koji bježi ne ostavlja iza sebe ništa što će ga progoniti po bijelom svijetu i tjerati da se jednog dana vrati. S Balkana se danas bježi glavom bez obzira. Oni vode supruge, one vuku muževe, skupa otimaju djecu iz škola, istresaju kolijevke, čupaju sve iz korijena, bjesomučno.

I ne bježi se iz zemlje samo zbog nezaposlenosti. Sve više je onih koji prvo daju otkaz, a onda bježe. Eto, nedavno nam je direktor jednog mlina na sjeveru BiH pričao kako je njegovom tehnologu, koji ima plaću u visini dviju prosječnih, ostalo još nekoliko dana do raskida ugovora. Ode čovjek u Njemačku, a naslijeđeno imanje s kućom dao je na bubanj i prodat će ga u bescjenje.

Pišu mediji da je iz uspješne kompanije ZAH iz Bosanske Krupe prošle godine nekoliko radnika otišlo u Europsku uniju. I iz bihaćkog poduzeća „Č. J.“, kažu mediji, isto odlaze ljudi. Nedavno mi je rođak rekao da je njegov prijatelj napustio dobro uhljebljenje u jednoj državnoj instituciji i otišao preko granice. S Balkana se više ne odlazi trbuhom za kruhom, odavde se sada bježi glavom bez obzira. Bježi se iz Osijeka i Varaždina, iz Kikinde i Novog Pazara, iz Nikšića i Bijelog Polja, iz Peći i Prištine, iz Kumanova i Velesa, iz Livna i Zvornika, odasvud.

Bježi se žestoko. Bježi se od pogane vlasti, od lažljivaca po parlamentima, od obijača budžetskih trezora, od potkupljivih sudaca, od korumpiranih doktora, od odvjetničkih derikoža, od namještatelja tendera, od profesionalnih zapošljivača, od besprizornih državnih službenika, od prodanih novinara, od lažnih pisaca, od „poduzetnih“ političkih stranaka, od narcisoidne akademske zajednice, od licemjernih profesora, od političkih lupeža, od neiskrenih popova i poniznih hodža, od tri predsjednika, od 12 premijera, od 150 ministara, od 600 savjetnika i od tisuću poslanika i odbornika, od dodika, izetbegovića, čovića, ivanića, radončića, vučića, šešelja, grabar-kitarovića, plenkovića, đukanovića, ivanova, zukorlića, tačija, i od svih koji su čovjekovu domovinu pretvorili u zatvor u kojemu se kokodače od zore do sumraka, i od sumraka do praskozorja, bez prestanka, desetljećima.

Pobjegoše ljudi, gospodo, od vlasti. Džaba vam sva priča.

Nikoga ne ostavljaju iza sebe

Tko još nije okružen grandioznim kućama, viletinama, koje preko cijele godine zjape prazne? Stanuju u njima nana-memla i djed-ustajalost i mati-promaja i otac-muk i sestra-praznina i tetka-gorčina i brat-razočaranje i prijatelj-izdanost i ujna-strava i tetak-duh i deset, uvrh glave dvadeset dana u godini zatreperi u njima smijeh i zanjiše se život, a onda opet nastupi 345 dana samoće.

Gospoda od banketa zadnjih godina sigurno nisu obišla škole svojih djetinjstava. Evo, u područnoj četverogodišnjoj školi krajem sedamdesetih, kada je u nju išao potpisnik ovog teksta u kojem se upravo davite, svaki razred je brojao po dva odjeljenja s po više od trideset učenika. Danas jedva da se sastavi po jedno odjeljenje od 15 učenika. Broj upisanih na početku školske godine obavezno na kraju bude manji barem za jednog učenika.

Ali treba i vlast katkad razumjeti. Koja to vlast ne bi bila zadovoljna da se u njenoj zemlji troši novac zarađen u drugim državama? Koliko li se samo deviza slije sa svih strana svijeta, koliko penzija dođe u eurima iz Francuske, Austrije, Švicarske, Njemačke, i koliko se izgradi kuća od materijala iz domaćih poduzeća i domaćom radnom snagom? Dijaspora plaća socijalni mir. Zašto bi onda vlast imala nešto protiv iseljenika? Pa to su budući financijeri društvenog ravnodušja.

Ali nešto se zaboravilo. Ovi što bježe ne ostavljaju iza sebe nikog kome će slati devize. Oni ne prave kuće. Ne! Oni na one naslijeđene vješaju table s natpisima: „Na prodaju!“, „For sale“, a sve češće oglašavaju na arapskom. Njihova djeca ne govore materinji jezik, domovinom ne smatraju onu državu u kojoj su rođeni njihovi očevi, već onu koja ih je prigrlila, dala im solidne dječje doplatke, omogućila dobre škole, značajne stipendije i ponudila im posao u struci i priliku da se dokažu. Od njih nijedan balkanski premijer, ni svih 12 bosanskih skupa, nikakve koristi neće vidjeti, oni će zasigurno imati pametnijeg posla od zašivanja zakrpa po vrećama balkanskih budžeta.

izvor/Al Jazeera Balkans/

Komentari

komentari