„Ne voli javnost naših prostora uspjeh i ljudi vam priznaju sve osim uspjeha pa onda i moja priča koja djeluje izuzetno romansirano i sigurno je subjektivna, kod dijela javnosti stvara još nekakvu dodatnu sumnju. Naime, kod nas vam sve mogu oprostiti osim uspjeha, pa ili vam je neko darovao, ili vam je neko namjestio. Činjenica da sam jao kao vrlo mlad sa 22 godine bio najmlađi direktor u najvećoj nezavisnoj europskoj kompaniji za prodaju, veleprodaju papira i celuloze britanski Meteor holdings i bio sam jedan od dva direktora u Milanu, imao sam izuzetan, za tada klinca ugovor, jedino u mojoj generaciji ko je zarađivao više su bili profesionalni nogometaši ili profesionalni sportaši, koji su već bili megazvijezde i ja sam poslan od strane britanaca u Zagreb, tada još uvijek u Jugoslaviji da pokrenem filijalu njihovu za područje Jugoslavije. Poklopilo se to sa početkom balvan revolucije u Hrvatskoj i naznakama rata za koji ja stvarno nisam mogao zamisliti u što će se sve izroditi. Mene su iz centrale u Londonu poslali da obustavim sve aktivnosti, govorim o ljetu ‘91. Ja sam odlučio otići na godišnji odmor i sačekati kraj ljeta da vidim šta će se događati, onda kako sam privatno bio u vezi sa tadašnjom curom, a današnjom suprugom Majom, uzeo sam nekoliko slobodnih dana, otišli smo u Milano kupiti neophodne stvari za naše vjenčanje, koje je bilo 05.10.'91. planirano i u tom periodu, dobio sam informaciju, kao i svi zaposlenici i menadžment Meteor holdingsa, sa svim svojim filijalama po Europi da je firma likvidirana od strane financijskih institucija kao u tom trenutku financijski neuspješna i da smo se svi našli na cesti bez posla. To je za mladog čovjeka šok. Nisam imao puno opcija, jedna opcija bila je da se vratim u Italiju, gdje sam živio prije toga 6 godina, djelomično se i školovao ili da ostanem u Zagrebu. Ja sam odlučio ostati u Zagrebu, osnovao sam te dvije kompanijice Atlantic Trade i Atlantic Paper. Pozvao sam tadašnjih mojih 5 kolega, koji su radili prije toga u Meteoru zajedno sa mnom da mi se pridruže. Oni su rekli ako se neće mijenjati neki uvjeti plaća, baš ni oni nisu imali neku veliku opciju i rekli da probamo. Činjenica je da je na glavni biznis prvih godinu dana bio papir, za tiskare, štamparije i za novinska izdanja. Radili smo i sa BiH i sa partnerima u Srbiji i u Hrvatskoj i Sloveniji, ali cijelim tim raspadom bivše Jugoslavije taj se teritorij smanjivao, a papir je postao sve više strateški artikl u doba rata, ja sam tu vidio sve manji prostor za nas. S druge strane u distribuciji toaletnog papira i guma za žvakanje, što je malo bizaran artikal za početi svoju poduzetničku djelatnost, tu se pokazalo poprilično prostora, nikome to nije bilo pretjerano interesantno, to nije bilo ni na jedan način strateški i mi smo krenuli. Danas je s tim odmakom 26 godina jednostavno reći, bilo je dobro vezati se uz Wrigley gumu za žvakanje, uz Orbit itd, ali u tom trenutku čitav niz starijih kolega je smatralo da je to poprilično rizičan korak. Eto, isplatilo se.“


Predsjednik Uprave Atlantic Grupe Emil Tedeschi prisjetio se ‘92. godine i svoje izdavačke djelatnosti i lista „Novi Danas“:
„Početkom ‘92. godine dok smo bili još debelo u veleprodaji papira postojao je interes da kupimo tadašnji tjednik „Danas“, najozbiljniji politički magazin ili časopis u Hrvatskoj, nekada i u bivšoj Jugoslaviji, ne zbog toga da bi uticali na političke tokove, nego prije svega smo mi vidjeli da je to brend za koji bi stvarno bilo boguhulno da se ugasi i imali smo suglasnost redakcije da bi htjeli da Atlantic postane novi vlasnik, ali tadašnja vlast u Hrvatskoj je smatrala da dva brenda, to su „Vijesnik“ i „Danas“ nikako ne bi trebala preći u privatne ruke, nego da bi trebali biti pod kontrolom države ili nekoga ko je jako blizak u tom trenutku političkoj vrhušci. Onda smo mi registrirali kompaniju „Novi danas“ gdje je cijela redakcija prešla i ja sam jako ponosan na to razdoblje. Na tom poslu sam izgubio ozbiljan novac, i za ondašnje vrijeme i za današnje, iako bi danas Atlantic Grupa to lakše podnijela, ali nam se dogodilo da nakon drugog broja su nas odbili tiskati u Vijesnikovoj tiskari, koja je tada bila jedina tiskara koja je mogla tiskati. Nismo radili ništa, ali nismo bili pod kontrolom. Ja mislim da je bio veći strah, nije to bila reakcija na neki članak koji je izašao, jer sve skupa je izašlo 8 brojeva „Novog danas“, ja ih i danas imam ukoričenih, mnogo sam ponosan na to vrijeme, jer nikad niti jedna rečenica nije demantirana, nikada „Novi danas“ nije doživio tužbu. Sve što je „Novi danas“ objavio je bila istina i nikad se niko nije bunio. Ali postojao je strah da bi možda takva redakcija koja izdaje politički magazin, a koji je privatno finansiran mogla u nekom trenutku zauzeti političku poziciju, pa je onda vlast odlučila da preko državne tiskare nas praktički makne sa tiskarskih strojeva, pa smo se mi jedno vrijeme tiskali u tiskari u Sloveniji, a jedno vrijeme u Austriji, ali drugi udar nismo uspjeli izdržati. Drugi udar je da smo jedina tiskovina, jedina novina u povijesti moderne hrvatske države, kojoj je otkazan jednostrano ugovor o distribuciji. Niti Feral Tribune, kao neko ko je bio izuzetno lijeve pozicije, a niti neki porno sadržaj i neka ekstra erotika, ako uzmemo to krajnje  u nekom drugom spektru, nisu nikad bili onemogućeni u plasmanu tako da ste im ukinuli ugovor sa distribucijom nekadašnjeg Vijesnika, koji se danas zove Tisak, a da stvar bude bizarnija ili zanimljivija, istovremeno taj isti Tisak, ta ista Vijesnikova distribucija je bila najveći kupac za naše gume za žvakanje, znači mi smo u jednom poslu bili dobrodošli partner, a u drugom poslu smo dobili jednostrani raskid ugovora, tako da oni nas nisu htjeli držati na kiosku. U tom trenutku za „Novi danas“ više nije bilo perspektive, naime kisoci Vijesnikove mreže su sigurno bili 70% ili 65% plasmana, dolazila je jesen, „Novi danas“ se nije mogao prodavati preko kolportera i alternativnim putevima. Postojala je ponuda jedne američke nevladine organizacije, gdje su mi nudli 30.000 američkih dolara da nastavim sa izdavanjem „Novog danas“ pa makar u manjem tiražu, ali to se nisam usudio. Nisam bio siguran ko stoji iza tog novca, govorim o ‘92. godini, nikada ne bih mogao prihvatiti da budem označen kao neko ko radi protiv vlastite države i koja je bila napadnuta i okupirana 1/3 teritorija i koliko god sam uvijek bio kritičan prema svakoj vlasti nisam se dao teoretski uvući u neke igre, koje bi možda mogle biti neke špijunske, kontrašpijunske itd. Onda sam odlučio isplatiti cijeloj redakciji do kraja šestomjesečnog ugovora i svi su novinari, uposlenici „Novog danas“ dobili svoja primanja tih 6 mjeseci koliko smo imali ugovor s njima. Na kraju je većina tih novinara našla posao u nekim drugim medijima, ali danas kada se vidim sa njima, baš sa svima se rado izgrlim, izljubim, jer postoji taj jedan respekt za to vrijeme, neki su i danas u novinarstvu, neki su u mirovini, ali se svi rado sjetimo tih dana, koji su nažalost trajali koliko su trajali, a to je 8 brojeva.“

Na pitanje urednice Sanele Prašović Gadsžo što je naučio iz tog iskustva, Tedeschi je iskreno kazao:
„Pa da su mediji jedan biznis, koji su od visokog interesa za državu i za politiku, ali u meni vam uvijek ima i romantičarskog i renesansnog aspekta, tako da mislim da bih ponovio isto. Koliko god da je „Danas“ bio kritičan, „Danas“ je bio i „Novi danas“ je bio politički tjednik koji je tada pisao i zauzimao stavove koji bi i danas bili prihvatljivi i koje i danas se niko ne bi usudio napasti, jer je bio stvarno pošten, iskren i bez utjecaja. Mi smo čuvali redakciju od utjecaja prizemnih i dnevno-političkih, kakvi inače postoje udari na redakciju. Meni je to velika škola, ja sam uvijek inklinirao medijima, ja sam i prije toga, koncem ‘80-tih izdavao prvi vodič kroz Zagreb, koji se zvao „Servus dobri duh Zagreba“, koji je bio po uzoru na Pariz Cop ili londonski Time Out, koji je neslavno propao nakon drugog broja. Poslije sam bio jedan od osnivača RTL televizije u Hrvatskoj, tako da vidite da sam ja bio uvijek blizu posla kojim se Vi bavite. Nije fer reći da smo kolege, ali i danas ja svaki drugi tjedan imam svoju radio emisiju, pa možda da ja Vas intervjuiram.“

O „Argeti“, radu i investiranju u BiH, te kako je kao investitor zadovoljan:
„Malo ljudi zna da je prva argeta začeta i prozvedena u Sloveniji, ali nije to bitno. Ona se prozvodi u BiH, u Hadžićima, ona je sigurno porizvod danas gdje u Atlantic Grupi mi kažemo da vjerovatno uz još jednu ili dvije tvornice naših dragih kolega da sada ne imenujem nikoga je najmodernija prehrambena industrija u BiH. Ali, neovisno od toga čak i da se ne bi proizvodila mislim da je način na koji komunicira proizvod i brend. Mi smo jako puno investirali, ali nikada nisam imao tu neku situaciju, zazor ili strah javnosti što će biti.
Ja danas ne vidim sa te nazovimo političke strane ikakav problem za poslovanje u BiH. Da li bi Bosna mogla biti sa manje propisa, manje regulirana država, mogla bi. Da li bi BiH mogla prosperirati ekonomski bolje danas, mogla bi. Iako sigurno da je glavna kočnica su ti neriješeni politički odnosi, ali mislim da nisam ja najbolji koji bi trebao davati tumačenje i Dejtona ili neke nove solucije. To je prije svega na građanima BiH da donesu. Ja sam uvjeren da će se napraviti pomaci prema boljem za neka nova vremena mirnim putem, jer ovo sve što iole miriše na zveckanje rata je put u katastrofu i nešto što smatram da generacija naše zemlje ne bi smjela nikako okusiti, kad smo bašmi bili ti koji smo mislili da će proći život bez rata, a nismo smo ga prošli.“

Na pitanje urednice Prašović Gadžo namjerava li još investirati u BiH, Emil Tedeschi je odgovorio:
„Pa mi kontinuirano investiramo, ako me pitate da li trenutačno gledamo neke kompanije da kupimo u BiH odgovor je ne. Da li kontinuirano investiramo u naše dvije tvornice onda da, da li investiramo u distribuciju, u tržište, u edukaciju naših zaposlenika da. Ja znam da bi javnost voljela čuti da li će se graditi neka nova ttvornica, odgovor je trenutačno ne, ali ne zbog toga što mi ne bi vjerovali u BiH, nego mislim da mi trajnjim ulaganjima u sve ovo što sam rekao, vršimo tu funkciju. Ja znam da je javnosti pa i građanima jako bitno da se otvaraju nova radna mjesta i mi konstantno radimo na tome da zapošljavamo, samo nema spektakularnog rasta pa nema ni spektakularno novog zapošljavanja.“

Emil Tedeschi se posebno osvrnuo i na Košarkaški klub Cedevita kao i na naše košarkaše Džanana Musu i Jusufa Nurkića:
“Ja sam vezan emotivno za košarku, pa sam onda vezan za KK Bosnu i moram priznati da nisam sretan sa razvojem košarke u BiH. Svijetle točke su bile povremeni bljeksovi reprezentacije, da se pokazalo da Bošnjaci, Hrvati i Srbi mogu igrati pod istom zastavom i da mogu napraviti veliko veselje građanima BiH Nažalost one velike Bosne na čelu sa Kindžetom nema više i sa Bogdanom Tanjevićem, ali ostala je tradicija. Mi smo imali u prošlim godinama Nurkića, koji je iz Cedevite krenuo u najbolju ligu svijeta, u NBA američki, sada imamo Musu, koji je stvarno svjetski daragulj i vezali smo na saradnju i na bazen i na razvoj košarkaša i iz BiH i nas uvijek veseli kada gostujemo u BiH. Nedavno je Cedevita gostovala na turniru u Sarajevu i bila je primljena kao domaći klub i to me veseli. Čak je bilo i inicijative, da ako nemamo publike u Zagrebu dođemo igrati domicilno u Sarajevu, biće stalno puno.“

Pokroviteljstvo i ljubav prema Sarajevo Film Festivalu, bila je također jedna od tema emisije Interview20:
„Mi smo krenuli davno i ja se više ne sjećam kako smo krenuli, ali SFF mi doživljavamo da je to dio nas, mi smo dio toga i to je neraskidiva veza. Možda je vrhunac toga to počasno srce Sarajeva, koje ja smatram da je veća i značajnija nagrada, da se niko ne uvrijedi, nego počasni građanin Sarajeva, nešto što nosi Robert De Niro ili Angelina Jolie ili Bela Tarr, pa da sada i ja to nosim, to je izuzetno priznanje i jedno od najvećih priznjanja koje sam dobio u životu i koje se može dobiti. Ja sam zahvalan Miri Purivatri i ceijeloj ekipi SFF-a i to me stvarno obavezuje. Mi to doživljavamo ponovo kao da idemo doma i prije svega ljubitelji smo filma, ali smo ljubitelji toga da, ja strašno respektiram da je Purivatra sa svojom ekipom napravio od Sarajevo Film Festivala najveći brend BiH, ja bih rekao u posljednjih 25 godina jedan od najznačajnijih brendova, koji je prostor bivše Jugoslavije kao novi brend uspio izgraditi. Malo je toga u zadnjih 25 godina sagrađeno od nule. To je fenomenalno, s koliko malo sredstava, a s koliko puno ljubavi i entuzijazma i onda ovo što mi radimo kao sponzori i kao partneri, ja bih rekao mi smo puno više tu uložili emocija nego što je novaca i to se stalno vraća. Ne samo kroz počasno srce nego kroz osjećaj da radite i stvarate nešto što je stvarno vrijedno, nešto što je svjetski relevantno. Tu onda nikako ne mogu shvatiti nerazumijevanje vlasti, politike BiH za koje čujemo od Mire Purivatre da vrlo često iznos u kojem država participira je nula ili je smiješna. Govori se o 100.000 KM godišnje. Kako to vlast i politika ne vidi da 5 miliona godišnje SFF-u da je to 100 to je multiplikator 20 za BiH i kada da 0 da dobije ogroman povrat natrag, jer to što Miro, Izeta i svi oni koji su u  timu SFF-a zajedno s nama prijateljima festivala napravimo u Sarajevu, to nije samo dva dobra tuluma, 5 hit filmova, nego to radi dobro i turističkoj ponudi i otvara vrata potencijalnim investitorima u drugim biznisima, jer Sarajevo se vratilo na kartu ne više kroz jadno Sarajevo razoreno u ratu, nego se vratilo kroz biznis i to biznis koj ije strašno medijski moćan. ja apeliram tu na javnost, onih koji su u mogućnosti odobriti budžet, to vam je najsigurnija investicija da se vrti sa multiplikatorom ne 3 nego 20. Ako hoćete iskreno investicija od 100 Atlanticu u Sarajevo Film Festival se vraća sa puno većim multiplikatorom nego što je to uobičajeno za takve manifestacije, pa ako se ispalti nama, pozivam sad i politiku isplatiće se i javnom novcu, vratiće se višestruko, a to još stvaranje pozitivne multikulturalnosti, razmjene, uvažavanja različitosti po kojem je Sarajevo i BiH uvijek bila poznata. A s druge strane gdje se u BiH i valja neki drugi pogledi i neki drugi svjetonazori. Mislim da je BiH Sarajevo Film Festival potrebeniji nego ikada.“

Na samom kraju emisije Emil Tedeschi je govorio o tome šta mu je najljepše u Sarajevu:
“Da mogu biti onaj koji jesam, totalno opušten, bez ikakvog zauzimanja poze. Kada bih i htio zauzeti pozu, to sarajlije ne podnose i onda i kada bih htio biti 5% pretenciozan moram isključiti tih 5% pretencioznosti, jer sarajlije prihvaćaju samo normalne ljude. I to da sam totalno relaksiran i da sam onaj koji jesam sa svim svojim vrlinama i manama, to mi je najbolja stvar. Neposrednost ljudi, jedna relaksirana komunikacija, gdje nema onoga: „Oprostite da li bih ja mogao..“, nego odmah direktan ulet: „Trebam to i to“ ili „hoćemo li to i to“, do onda kada dođe na hranu, onda sam na pite totalno osjetljiv i uvijek iz Sarajeva odem sa viškom kilograma, iako se kao ja pazim, ali mi to nikad nije dovoljno. Ali i ljudi, oni su ti koji rade razliku i ljudi su ti koji rade meni veliko veselje. U Sarajevu ta neposrednost ljudi, toplina ljudi i nekoliko bliskih prijatelja, to je ono što me svaki put oduševi, što me svaki put zove i što mi stvara na neki način nelagodu da nisam i češće u Sarajevu.“

Ovo izdanje emisije Interview 20 možete pogledati OVDJE :