„To je krenulo već davne 1992. godine, kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, ja sam počela da radim kao prevodilac za UN, za njihovu misiju  u Sarajevu 3, 4 godine i potom sam odlučila da imigriram u Kanadu. Moja želja jeste bila da radim za UN nekad kasnije u životu, međutim ponuda je došla 2009. godine i ja sam htjela da iskoristim tu šansu. Moja prva misija za WFP svjetski program hrane je bila u operaciji u Somaliji, sjedište nam je bilo u Nairobiju, gdje sam provela 4 godine. Nakon toga 2 godine u Senegalu i sada sam tu u Ukrjaini.“

O tome koliko je teško raditi za međunarodne organizacije i nametnuti se u takvom okruženju svojim kvalitetima:
„Kod nas u Svjetskom programu hrane ima nas više iz BiH. Onoliko koliko ja ljudi poznajem to je nekih 10, ima i sarajlija i oni su na visokim pozicijama kao i u drugim UN-ovim agencijama. I lahko je i nije lahko raditi, mislim da bilo gdje da se radi, o kojoj god organizaciji se radi, mislim da se prepozna dobar rad i kvalitet. S vremena na vrijeme stiču se iskustva, kad idete s jedne pozicije na drugu, kad upoznajete ljude iskustvo raste i to se naravno pretvara u uspješniju karijeru. Ja sam sa Svjetskim programom hrane već 8 godina i zaista volim svoj posao i uživam u tome što radim. Ovo je na kraju krajeva da ja odgovorim na pomoć koju smo mi primali tokom našeg rata. U Sarajevo sam se vratila 1999. godine i radila sam za NATO, i 2002. godine konačno smo se vratili u Kanadu. Kada jednom osjetite tu vrstu rada želite da nastavite s tim. 2009. godine idem za Keniju, ta prva dva mjeseca bez porodice nisu mi bila jednostavna, ali kada su i oni stigli bilo mi je sve složeno, mogla sam da se opsutim i posvetim svom poslu. Kenija je divna zemlja. Ja sam došla u Somaliju da radim, ali zbog bezbjedonosne situacije kompletna situacija nije mogla biti tamo, glavni ured Svjetskog programa hrane za Somaliju je bio u Nairobiju. To je bila misija koja se odvijala sa distance i nije to jednostavno. Međutim, te 4 godine su prošle brzo, ja sam prije svega bosanka pa tek onda kanađanka, svaka ptica svome jatu teži, po inerciji mi se tražimo, tako da smo u Nairobiju imali jednu lijepu grupu naših ljudi, iz Sarajeva i iz regiona, iz Hrvatske, Makedonije, Srbije.“

Aida Filipović u emisiji  Interview20 ispričala je i anegdotu sa jedne od svojih UN misija:
„Svaki put kad igra reprezentacija BiH u bilo kojem sport, pa ne samo iz BiH već i neko veće takmičenje, okupimo se i navijamo jedni za druge. Anegdota je bila kada je naša reprezentacija pobijedila i plasirala se na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, moj mlađi sin voli nogomet, i mi smo gledali utakmicu, a zbog vremenske razlike to zna biti prilično kasno. U tom trenutku smo bili u Senegalu i došlo je do prekida električne energije, pa smo u pola noći tražili restoran gdje ima eleketrične energije, međutim u čitavom dielu grada gdje smo stanovali došlo je do prekida napajanja električnom energijom, pa smo otišli u moj ured i pregledali utakmice, te se kasno u noći vratili kući.“

Na pitanje urednice Sanele Prašović Gadžo u kojoj državi je bilo najteže boraviti , a u kojoj najljepše, Aida Filipović je kazala:
„Najteže je bilo u Sarajevu, iz prostog razloga jer se to dešavalo nama i tu nismo mogli biti objektivni, bilo smo mnogo subjektivni. U tom trenutku nisam radila poslove koje obavljam danas, al ito je bilo emotivno i nešto što mi svi nosimo sa sobom i jednostavno treba da naučimo da živimo s tim. Samim tim, kada dijelim svoj život, dijelim ga prije rata, u toku rata i poslije rata. A gdje mi je bilo najljepše, ne znam, svugdje je lijepo, ali kada dođe do težih situacija, onda čovjek pokušava da sagleda,d a bude koliko toliko objektivan. Onda bih rekla da mi je i najteže i najljepše bilo u Sarajevu.“

Ppomoći koju pružaju ljudima u Ukrajini, bila je također jedna od tema emisije Interview20:
Nema ljepše stvari kad pogledate zahvalnost u očima običnog čovjeka i znate da ste mu pomogli. Desilo mi se da kad idemo u obilazak tih programa u Istočnoj Ukrajini gdje vidite tu zahvalnost, gdje ljud plaču i ja se stvarno suosjećam sa njima zato što smo i mi prolazili kroz sve to. Ja sam osjetila na svojoj koži šta znači biti u situaciji kada si nemoćan, drago mi je što postoj ljudi koji rade ovaj posao koji nije jednostavan. Mi upućujemo pomoć u istočnom dijelu Ukrajine, postoji region koji Vlada Ukrajine kontroliše, a postoji drugi dio nad kojim Vlada nema kontrolu. Radi tih sukoba tu je više od pola miliona ljudi raseljeno, oni više nemaju stalnu adresu, idu tamo gdje mogu preživjeti, gdje mogu naći posao. Svjetski program hrane kao i sve druge UN-ove organizacije je ovisan o donacijama, u ovom trenutku želimo pomoći oko 280.000 ljudi koji su interno raseljeni do kraja ove godine. Mi nemamo tih sredstava, te da bismo to odradili treba nam oko 21 milion američkih dolara.

Na upit urednice što je najljepše u Kijevu, Aida Filipović je iskreno odgovorila:
„Svaki grad i svaku zemlju čine ljudi. Mislim da su ljudi ovdje jako prijatni, na prvi pogled se mogu učiniti hladni, međutim jako su pristupačni i jako ljubazni, veoma su strpljivi. U našem uredu imamo i nacionalno osoblje, oni su divni, veoma obrazovani, motivirani i vole da rade, žele da rade i nauče. Taj način me podjeća na Bosnu i Hercegovinu.“

Kompletnu emisiju  INTERVIEW 20 pogledajte OVDJE: