U otvorenom razgovoru sa urednicom Sanelom Prašović Gadžo na samom početku emisije humanitarka Semira Hoffmann govorila je o tome kako je počela njena humanitarna priča o pomoći onima kojima je to najpotrebnije:

„Moja priča o pomoći drugim ljudima je počela čini mi se od kada sam se rodila, roditelji su me tako odgojili. Ja sam oduvijek pomagala ljudima na ovaj ili onaj način. Ovo sve je izašlo u javnost prije nekoliko godina, ne sjećam se kako. Svaki put kada dođem ovdje, a dolazim dva puta godišnje, na primjer kupim namirnice za 5 porodica za 3 mjeseca, za ličnu higijenu i hranu, te putem Crvenog križa izaberemo 5 porodica kojima je to najpotrebnije, nekada su to starije osobe, nekada one koje imaju više od petero djece ili porodice koje imaju djecu s invaliditetom itd.“

Semira Hoffmann u emisiji Interview20 isrpičala je kako je dobila nadimak „Dobra vila iz Amerike“:

„Mislim da mi je taj nadimak dala jedna novinarka iz Prijedora, koja je bila oduševljena akcijom, gdje sam ja jednoj porodici poklonila traktor čisto iz inata. Moj rođak Ahmet Rešidović, koji je jedan veliki humanista i ja smo se dogovorili da kupimo ljudima alatke, sredstva za obrađivanje zemlje i sjemenke. Rekla sam da onoga koji se prvi javi nagrađujem i kupujem traktor sa svim priključcima, bitno je da samo pokažu dobru volju da su spremni da rade. Kod nas su ljudi malo navikli samo na humanitarnu pomoć, a kada tražite da vam neko nešto uradi, onda su tu već slabe šanse. Čovjek se javio i kupila sam mu traktor, svi su plakali i žena i djeca. Traktor je otišao u dobre ruke, ni muž ni žena ne rade i imaju tri predivne curice, oni obrađuju zemlju i takvi su radnici da nemam riječi“.

Na upit urednice Sanele Prašović Gadžo kako se osjeća kada dođe u situaciju da pomogne nekome, Semira Hoffmann je kazala:

„Ne može se opisati taj osjećaj. Kada nešto uradim za nekoga ne očekujem nikad zahvalnost, ne očekujem ništa, ali mene to ispunjava, ja sam navikla da dijelim, roditelji su me tako odgojili, nikada nismo željeli da se ističemo, ni moja braća ni ja. Uodnosu na druge mi smo uvijek dobro živjeli, jer je otac radio u Njemačkoj, ali mi smo uvijek dijelili ono što smo imali i to smo rado činili.“

O tome kako Bosna i Hercegovina nije bila zainteresovana da prihvati njenu pomoć i donaciju o edukaciji i softverima koji unapređuju i olakšavaju život djeci s autizmom:

„To sam ja nudila Ministarstvu zdravlja u Banja Luci kada sam određivala humanitarni projekat za tretiranje autizma, kada sam dovodila svoj tim i kada sam donirala softvere za stotine autistične djece. Žao mi je što me iz Federacije niko nije kontaktirao. Oni su mogli da dođu da prisustvuju treningu, ja sam dovela stručnjaka iz Amerike koji je u 2 sedmice osposobio 13 osoba od mogućih 15, defektologa, pishologa, po izboru Ministarstva zdravlja, koji bi kasnije bili u mogućnosti da certificiraju dalje trenere, kako da se ljudi ophode i kako da ljudi pomažu djeci sa autizmom. Softver koji ja koristim zove se Teach Town, ja sam donirala za 100 djece softver i laptope. Svako je mogao da se prijavi u Ministarstvo zdravlja i da pošalje svog čovjeka da bude treniran da kasnije može to znanje da prenese i na druge, međutim iz Federacij, osim nekih privatnih poziva organizacija koje se stvarno bore za svaki dan, za svaki dinar, svaku marku da bi opstali, očito da djeca s posebnim potrebama, osobe s posebnim potrebama nisu prioritet broj 1 ovdje, nažalost.“ 

Humanitarka Semira Hoffmann kazala je koliko je to frustriralo što BiH nije bila zainteresovana za pomoć, dok je Republika Hrvatska prihvatila određenu pomoć i aplikacije koje će pomoći u radu s djecom s autizmom:

„Teško mi je bilo, jer kažu šta god je džabe jeftino je, a ja kažem u situaciji u kojoj se nalazi naša zemlja nažalost, svaka pomoć je više nego dobro došla, ja bih uzela sve što mogu, što ljudi nude, pa trebalo mi ili ne trebalo. Ja sam bila oduševljena jednom gospođom koja ima dječaka Igora, koji je obolio od autizma. To je jedna majka koja zaslužuje svaku medalju, svaku pohvalu. Ona je išla na sve moguće kurseve i treninge i educirala se i toliko znanja sakupila iz te oblasti da je mene upravo kroz gospodina Rešidovića i zamolila me da li bi mogla da prisustvuje bez da se certificira, samo da sluša taj trening. Mi smo joj omogućili putem skype-a da se priključi treningu i dali smo joj certifikat, jer je ona bila super. Ja sam joj od sebe donirala laptop sa deset softvera i počela je da ga koristi sa sinom koji je išao u vrtić. Nakon 2 mjeseca su je pozvali u ured i pitali šta ona to radi, jer njen dječak nije nikad pogledao svoju majku u oči direktno, a nakon toga je počeo da komunicira. Oni su bili oduševljeni, jer su znali jednog Igora koji je bio kao većina autistične djece zatvoren u sebe. Ta djeca su nekomunikativna i kad treba da komuniciraju ne znaju kako će. Onda je ona njima rekla nakon čega sam bila u ministarstvu u Republici Hrvatskoj, te su se odlučili da plate moj tim, softvere i sve i da se napravi kompletna reorganizacija što se tiče toga. Sada radimo samo na tome da uskladimo vrijeme. Svako normalan treba da shvati, bez obzira kako oni zatvarali oči pred problemom, taj autizam, da će prije ili kasnije morati određene institucije i dijelovi ministarstava da se suočavaju s problemom takve djece i da je bolje da u početku investiraju mali dio sredstava, koji će kasnije morati svakako da investiraju. Zašto čovjek da izmišlja točak, ako ga je neko izmislio. Taj program se može prilagoditi našim uslovima . Sve sam im nudila, da prevedem sve moguće forme, što se tiče staračkih domova, inspekcija, jer kod nas je činjenica da ništa ne štima.“

Šta zapravo sadrži taj softver i na koji način može pomoći nekome, bila je također jedna od tema emisije Interview20:

„Autistična djeca su jako specifična i najveći problem je nemogućnost izražvanja. Ja sam imala 23-godišnjeg mladog čovjeka koji je sam sebe povrijeđivao jer nije mogao da kaže da ga boli uho. Tim softverom kroz igru dijete uči kako da komunicira, a da ustvari to ne primjećuje, i taj softver kako dijete napreduje on izbacuje nove lekcije koje su prilagođene nivou djeteta. Ja sam zamolila roditelje iz mojih domova koji imaju16-godišnjaka koji nikada nije ništa rekao, nikada nije uspio da uradi nešto za sebe i kojeg niko nije razumio, da bi nakon godinu dana pošto sam ja testirala razne softvere i došla do zaključka da je taj Teach Town najbolji. Sada taj dječak sam sebi veže pertle, on komunicira i ima mali ipod i komunicira šta hoće, kada je gledan, žedan, kada želi na spavanje itd. Ja pričam sa oduševljenjem zato što je to moj posao, ali je to za mene jedno malo čudo koje su ljudi izumili i dali na korištenje.“

Semira Hoffmann je s ponosom govorila o Prijedoru i Fondaciji „Zajednički put“:

„Prijedoru fale Prijedorčani, a njih ima ovako samo kada je sezona godišnjeg i poneki što su ostali. Zajedničkim snagama do zajedničkog cilja. Ideja o formiranju fondacije „Zajednički put“ je ustvari potekla iz mog straha, jer godinama dolazim i razgovaram sa mladim ljudima, starijim i djecom posebno i svaka mlada osoba koju sam ja srela pita da li ima posla za njega i komentar njihov je kako bi voljeli otići odavde. Ja sam razmišljala šta da uradim, na čemu ostaje ova zemlja, ko će da je vodi i liječi ove ljude. Ne znam kako oni koji mogu nešto više uraditi, kako se ne zapitaju, osim ako nemaju plan da negdje vani žive. Fondacija ima više projekata koje godinama radimo. Svake godine ide škola liderstva gdje obučavamo mlade ljude kroz kurs kako da napišu CV i predstave se na intervjuu, kako da traže sami sebi projekte. Odziv je uvijek ogroman, imali smo čak i djecu s invaliditetom. Trenutno radimo na školi jezika.“

Na kraju emisije urednica Sanela Prašović Gadžo je upitala šta je naljepše kada dođe u BiH, na što je Semira Hoffmann odgovorila:

„Narod i samo narod. To je onaj narod koji će ti dati zadnji komad kruha, koji će ti skuhati kafu pa neka sutra nema, koji će ti priteći u pomoć kada ti pukne guma iltd. Volim ovaj narod i znam da tu negdje postoji onaj naš stari dobri narod, stare dobre duše po kojima smo mi tako poznati. Mi smo najbolji narod na svijetu. Tamo nema one ljudske topline, ali ipak sam sretna što imam toliko radnika u Americi koji su s naših podneblja, 98% naših ljudi radi u mojoj klinici u Americi. Oni su divni, moja generalna menadžerica i glavna osoba u mojoj kompaniji je iz Sarajeva.“

INTERVIEW 20 SA SAMIROM HOFFMANN POGLEDAJTE OVDJE:

izvor/TIM System Media House/

 

Komentari

komentari