U otvorenom razgovoru sa urednicom Sanelom Prašović Gadžo na samom početku emisije Ćamil Duraković govorio je o tome kako Srebrenica živi običnim danima kada nema protokolarnih posjeta zvaničnika:

„Možda kada ste ovdje možete i vi odgovoriti na to pitanje, možda nama i ne vjeruju, jer fokus Srebrenice i sva ta javna ujdurma oko Srebrenice uglavnom je ili nešto negativno ili nešto smiješno, ali život se ovdje odvija kao i svugdje drugo u Bosni i Hercegovini, samo što je možda manji broj stanovnika, ali sadržaj života je kao i svugdje drugo. Pošto sam živio po svijetu i znam šta su milionski i veliki gradovi, ipak neki svoj mir i ličnu satisfakciju uz sve ljude koji ovdje žive sam našao ovdje, tako da vidim dosta i zdavoljnih lica i onih koji svoj život ovdje vide u budućnosti i oni koji bi eventualno mogli ovdje da dođu, ima i takvih, a ima i onih koji se iziritiraju pa ne žele da budu ovdje nakon što se razočaraju lično, da li zbog toga što nema posla, nema opcije, ali nigdje nema posla, tako da ovo ne može biti Berlin niti je ikad bio, ali neki standard koji smo mi ovdje uspostavili je uglavnom standard sa tendencijom na bolje. Ta duša na neki način se oporavlja, jer dosta smo mi izgubili pored tog biloškog gubitka samih ljudi, izgubili smo sadržaj, izgubili smo ljude po struci koji su bili nosioci nekih društvenih aktivnosti, tipa doktori, nastavnici, profesori, menadžeri, to nije samo da je neko poredao 8.372 osobe plus one koje su ubijene od ‘92. do ‘95. i uništio, nego je uništio jedno društvo koje je nosilo sve životne procese od kulturološkog, privrednog, društvenog, socijalnog, o tome se malo priča u Srebrenici. Mi revitaliziramo život od nule.“

Na upit urednice Sanele Prašović Gadžo koliko je daleko otišao u mijenjanju nekih procesa s obzirom da je bio zamjenik načelnika, a potom i načelnik Srebrenice, Ćamil Duraković je rekao:

„Vrijeme mijenja neke stvari, ja sam došao 2005. godine ovdje i počeo sam raditi kao menadžer Centra za pružanje usluga građanima i bio je taj vremenski progres i progres ljudi koji su mogli da donose odluke i da mijenjaju stvari. Nekim stvarima sam bio nezadovoljan, ali hoću reći da ono što mene brine sada kada po prvi put imamo na neki način utemeljeno društvo, imamo ljudske resurse, imamo mlade ljude, oni koji su ovdje došli, sada gubimo onu pažnju podrške koju smo recimo imali 2000. godine kada je tek povratak krenuo, tada se po 300 kuća  godišnje pravilo, tada je bilo dosta tih stvari koje su bile stimulans. Nažalost, danas kada smo uspostavili neki temelj društva koji može da se nadograđuje, mi nemamo takve potpore, mi imamo 5 kuća godišnje, mi imamo ad hoc neke donacije koje su vrlo spontane, neplanirane, nisu sistemski organizirane i mi samo čekamo na to. Kao lokalna zajednica nemamo kapacitete da to sve na neki način pratimo, recimo obdanište koje ćemo graditi je preraslo kapacitete djece koju mi sada imamo u Srebrenici, ono je nekad bilo ogromno, 2003. je bilo ogromno jer nije bilo 5 djece u tom obdaništu, sada tamo ima 80 djece i još 60 čeka da bude primljeno, a mi nemamo kapacitete. Mi prerastamo onu Srebrenicu koja je bila ‘97., ‘98., ‘99., 2000. itd. Niko sa nivoa, da li međunarodne zajednice, da li državne, nije pristupio tom tzv. ranom povratku koji je bio neophodan da bi imali organiziran život, to se dešava 5 godina iza.“

Šta je najvažnije za normalan život u Srebrenici danas i šta je to što bi Srebrenica mogla najbolje raditi, bila je također jedna od tema emisije Interview20:

„Najvažnije je da se ljudima minimum standarda koji je normalan za čovjeka vrati, a to je da ima kuću i posao, to veže ljude, ako iko zna potencijale ove opštine znamo mi. Broj jedan je da se pitanje Guber banje kao velikog banjsko-turističkog potencijala riješi. Banja je u nekom statusu quo gdje upravo Vlada Republike Srpske je napravila takav problem i to je problem koji se može telefonom riješiti, samo da Milorad Dodik uzme telefon i Komisiji za koncesije Vlade RS kaže riješite to, to je tako prost problem, a mi ga već 6 godina riješavamo i priroda inače, ne samo Srebrenice nego ove zemlje je kad nemamo problem mi ga napravimo i onda se slomismo nešto rješavajući, on to može telefonom riješiti, ali nikada nije uradio, međutim oni naprave da je to nešto nelegalno i nešto izmisle. Imamo jednog vlasnika kompanije koja je na berzi upravo od ove vlade prodata, a onda ista ta vlada kroz svoju Komisiju za koncesije, koncesiju da N trećem licu, čovjeku koji ima samo kofer u ruci. Čovjek ima taj ugovor tri godine i nikada ništa nije uradio.“

Na direktno pitanje urednice Prašović Gadžo kakav je danas suživot u Srebrenici, načalnik Opštine Srebrenica je kazao:

„Zadovoljavajući, osim ako imate par ispada koji se dese ili su oni uglavnom umontirani sa strane po potrebi, ali ljudi koji ovdje žive ja sam zadovoljan, i mislim da je najsvijetlija strana Srebrenice upravo ta snaga da najviše stradamo, a da se najprije na neki način oporavljamo i mirimo. Ako to može u Srebrenici, onda meni nema šta soliti pamet neko iz Lukavca, samo karikiram mjesta da se ne bi neko uvrijedio. To je meni najsvijetlija poruka Srebrenice, kada ja prije nekoliko dana dođem u Sarajevo na koncert naše djece, gdje je moja Ajna, gdje je Dragica i usred Sarajeva djeca otkidaju, naša djeca zajedno nastupaju i to je psihološki govoreći za mene fascinatno. Ja nekad sretnem ljude za koje mi znamo da su ovdje učestvovali u ratu, neki su ubijali, neki ne, to Tužilaštvo mora da radi, ali nekako u mojoj duši, ja mu pružim ruku.“

Nakon razgovora sa načelnikom Durakovićem u centru Srebrenice, drugi dio emisije Interview20 realiziran je iz Potočara gdje je Ćamil Duraković govorio o tome kako se osjeća kada dođe u Memorijalni centar:

„Neko bi sa strane rekao, s obzirom da je moj svakodnevni posao biti u Memorijalnom centru i u opštini, baviti se različitim stvarima, ja lično i vjerovatno zbog svega što sam i ja bio sudionik događaja i preživio to sve, svaki put kada uđem u Memorijalni centar doživim onu prvobitnu emociju koju sam imao kada sam prvi put iz Amerike došao. Da li je to takva atmosfera ovdje, takav zrak ja zaista ne znam, uglavnom imam teškoće generalno funkcionisati ovdje posebno kada se radi o nekim obraćanjima, predavanjima mlađim generacijama i kada stanete i vidite masu te djece koja sada iz škola širom BiH i svijeta dolaze ovdje da posjete i onda vidim sebe kada sam imao 16 godina. Onda vam to probudi tu personalnu emociju do one gdje morate biti trezveni da poručite nešto što je bitno da se odavde odnese, to je istina i samo istina.“

Na pitanje urednice Sanele Prašović Gadžo šta građani BiH moraju naučiti iz datuma 11. juli, Ćamil Duraković je kazao:

„Ono što mene lično iritira jeste da mi ne shvatamo da je ovo mezarje i Memorijalni centar žrtvama genocida, nekome ko je prije svega dao život za državu, ne samo za Srebrenicu, ovo je cijena, ovi bijeli nišani su cijena države kakvu danas imamo. Možda neko njom nije zadovoljan ili jeste, ali ona je država. Znao sam opominjati osobe koje uđu ovdje, pa da kažem u najmanju ruku drsko obučeno ili nešto što nije prilično za ovakvo mjesto, ovo je mjesto gdje se šuti i gdje priliku za govore očito trebaju imati samo ne majke koje neumorno to rade godinama i oni koji su to preživjeli jednim dijelom.“

Prisjećajući se prošle godine kada se obilježavalo 20 godina od genocida i svih visokih delegacija koje su pohodile Srebrenicu i Potočare na taj dan, u emisiji Interview20 načelnik Ćamil Duraković govorio je šta će biti ove godine:

„Ove godine ja ću lično tražiti, jedino neko koga ja respektujem po pitanju ovog mjesta, ko može ili ko ne može ući su majke i one koje su direktno oštećene i najviše ovim izgubile svoje sinove, muževe, braću itd. Ja ću se držati stava šta one kažu, one ako kažu da treba da dođe Aleksandar Vučić, ja ću reći neka dođe, one ako kažu da ne treba doći, nema tog pritiska i sile pod kojim ću ja pristati da neko dođe. Mi smo imali vrlo loše iskustvo, mi smo našu 20. godišnjicu na neki način bacili u sjenu događaja o kojem se govorilo mjesecima nakon toga i ne samo na našim medijima, nego se govorilo u svijetu u medijima.“

O predstojećim izborima i kandidaturi načelnika Ćamila Durakovića i najavljene  kandidature predstavnika iz srpskog naroda, bila je također tema večerašnjeg izdanja emisije Interview20:

„Demokratski je udruživati se, praviti koaliciju i učestvovati na demokratskim izborima, međutim suština poruke iza te platforme ujedinjenja srpskih stranaka je nešto što vrijeđa. Ja ću citirati doslovce šta je on rekao, on je rekao da Srbin treba doći na mjesto načelnika da se konačno priča o tom gradu relativizira. Relativizacija je komponenta genocida, relativizirati istinu o zločinu genocida je genocid, pokušao sam da ostvarim komunikaciju s tim čovjekom, bio je dva puta ovdje u Memorijalnom centru, ali reći direktno i eksplicitno da želi relativizirati ovo je ništa manje od Karadžića i toga me je strah.

Strah me da se oni ne ujedinjuju oko platforme ekonomskog razvoja, društvenog, socijalnog, oni se ujedinjuju da relativiziraju priču, to je opasno za ovu zemlju i opasno je da postoje takve političke namjere koje su kontinuitet onih namjera iz ‘90. ovdje Ako on nastavi s takvom politikom, onda će ovi nišani biti većina u Srebrenici jer ovdje živih ljudi neće biti, jer su i sami Srbi kolateralna šteta takve politike i mislim da je to malo pretjerano, jer on očito ne poznaje Srbe koji ovdje žive jer on nema dodira, nema s njima nikakvih odnosa, a ja imam i mogu da govorim u ime njih, ali bojim se da će nas takve politike ostaviti u manjini, sve one normalne ljude koji su u proteklom periodu pokušali živjeti zajedno.“

Ćamil Duraković u emisiji Interview20 govorio je zašto je važno da se glasači iz dijaspore registruju i izađu na izbore:

„Nema tu puno dileme, riječ je o biračkom spisku gdje je matematika, kada smo mi uradili analizu takva kakva jeste, 7111 je osoba srpske nacionalnosti, negdje oko 3000 je Bošnjaka plus ovi u odsustvu interno naseljeni  ili izbjegli koji još uvijek imaju privremene lične karte, kada dodamo na taj broj i poštu koju smo imali 2012. negdje je razlika oko 2000 i tu je ta suštinska razlika upravo onih Srba koji ovdje ne žive i to javnost ne zna. Srbija i Republika Srpska imaju paralelan odnos  gdje imaju dvojna državljanstva. Svi Srbi iz Srebrenice koji su prije rata ili bilo kad otišli iz Srebrenice, danas ostvaruju pravo na dvojno državljanstvo, ako ikakvu vezu imaju ili je jedan roditelj ili neko iz Srebrenice on ima pravo na državljanstvo ove zemlje. On danas živi u Sremskoj Mitrovici, tamo je razvio život, tamo radi, ali je izvadio ličnu kartu u Srebrenici. Na dan izbora to su kolone autobusa iz Srbije ljudi koji dođu glasati ovdje. To se može mijenjati, to je taj izborni inžinjering. Bošnjaci odavde nisu otišli svojom voljom, ako ćemo pričati o inžinjeringu, neko je pobio ljude genocidom i sada hajdemo na izbore. Ljudi su protjerani genocidom, oni koji su danas živi mi njima nismo minimum uslova na neki način obezbijedili da se vrate i kad se takav dođe i prijavi njega zovu fiktivnim glasačem, ove su ubili da ne postoje, a one zovu fiktivnim. Dijaspora ima vrlo lak način i put da to uradi, to mu ne može ni policija Republike Srpske, ni Milorad Dodik ni Vlada ni niko zabraniti osim oni sami sebi. Ako oni to ne učine, onda nema potrebe da žalimo jer se nismo potrudili, nismo odvojili 15 minuta svog vremena da odu na izbori.ba i to malo iritira. Mislim da je to jedina šansa i ja ovo odgovorno tvrdim da je jedina šansa da možemo ovdje nešto napraviti. Jednog dana kada bi došao Čedomir Jovanović i rekao želim biti načelnik Srebrenice, ja bih mu dozvolio, ali da dođe, kako čujem ime Mladen Grujičić, osoba koja na svom fejsbuk profilu ima Karadžićevu sliku i kaže „idemo dalje“, to je srpski kandidat za načelnika. Srbin i Bošnjak koji negira genocid ne može biti načelnik Opštine Srebrenica.“

 

Na upit urednice Sanele Prašović Gadžo šta misli o Miloradu Dodiku, Ćamil Duraković otvoreno je rekao:

Čovjeka poznajem iz nekoliko susreta, po meni on nema ništa personalno u odnosu na ono što prezentira u političkom životu i ono što prezentira u javnosti. Vrlo sposoban političar da zna zatalasati mase, ali on kao čovjek sigurno nije zao.  Srebrenica od svih, od ove države i od oba entiteta, vidimo da je Srebrenica platila cijenu za to neko novo vrijeme odnosno današenje vrijeme u kojem mi živimo. I Federacija i RS i država BiH imaju obavezu prema Srebrenici, u najmanju zakon o Srebrenici, ja bih ga nazvao tako, kojim bi se definiralo budžet za Srebrenicu, jer da nije bilo ove konferencije mi bi sada bili 2 miliona u deficitu. Nas su poplave uništile i 2012. i 2014., mi ne možemo to iz budžeta i onih prihoda kojih imamo pokriti. Ne mogu da kažem da sam zadovoljan koliko se ovdje od strane Banja Luke uložilo.

 

U emisiji Interview20 Ćamil Duraković je direktno i otvoreno govorio o ponašanju i odnosu visokih zvaničnika prema njemu:

„Sa premijerkom Željkom Cvijanović sam tražio sastanak od početka mog mandata, nikada zvanično nisam dobio odgovor, kao i sa Miloradom Dodikom. Ja sam tražio zvanično, imam dokument gdje sam tražio da dođem na sastanak kod predsjednika RS-a. Ja kao načelnik opštine u tom kapacitetu sam se pismeno najvio i niko me nije primio. Nemam problem s tim da idem zvanično. Isto tako ni Fadil Novalić premijer Federacije BiH me nikada nije primio od kada je preuzeo mandat, tražio sam i kod njega sastanak, čovjek nikad nije odgovorio, imam pravo da ga prozovem. Neka oni objasne sada zašto je to tako. Ćamil Duraković nikada zvanično od bošnjačkog člana Predsjedništva niti od Predsjedništva nije pozvan protokolom da dođe na Dan nezavisnosti države, na Dan državnosti itd.

Možda ni predsjednik ne zna za to, vjerovatno je do protokola.“

 

TIM System Media House

Poslovnidnevnik.ba

 

Komentari

komentari