Kad se približimo prirodi – bilo netaknutoj divljini ili tek stablu u dvorištu – činimo uslugu svom preopterećenom mozgu

Kad krenete u pustinju, David Strayer je tip čovjeka kakvog želite za volanom. Dok vozi, nikada ne šalje poruke niti razgovara na telefon. Ne odobrava ni da se u autu jede. Kognitivni je psiholog na Sveučilištu Utah, a specijalizirao se za problem pozornosti. Strayer zato zna da nam je mozak sklon pogreškama, pogotovo kad obavljamo više stvari istovremeno i nastojimo zanemariti stvari koje nam odvlače pažnju. Među ostalim, njegova su istraživanja pokazala da upotreba mobitela većini vozača šteti koliko i pijenje alkohola. Strayer najbolje razumije što moderni život radi od nas, a kao strastveni izletnik misli da zna i protuotrov – prirodu.

Naš mozak, kaže, nije neumoran stroj od kilogram i pol. On se lako umara. Kad usporimo i zamijetimo prekrasan prirodni okoliš, ne samo da se osjećamo obnovljeno nego nam se poboljšava i intelektualni učinak. Strayer je to pokazao sa skupinom studenata izletnika, koji su nakon tri dana u pustinji s naprtnjačama na leđima bili 50 posto uspješniji u rješavanju kreativnih zadataka nego prije izleta. Trodnevni izlet, kaže on, omogućuje svojevrsno čišćenje mentalnog obzora. Na ovom se izletu nada da će taj efekt uhvatiti na djelu jer je studente – i mene – priključio na prijenosni EEG, uređaj koji bilježi moždane valove.

Sunce ranog predvečerja natopilo je crvene zidove kanjona; skupina je opuštena i gladna na onaj zadovoljni, izletnički način. U izgužvanoj majici i crven od sunca, Strayer definitivno izgleda opušteno. “Usklađeniji sam s prirodom”, kaže. “Ako iskustvo bivanja u sadašnjem trenutku možete održati dva ili tri dana, čini se da to proizvede razliku u kvalitativnom razmišljanju”.

Strayerova je pretpostavka da boravak u prirodi omogućuje prednjem dijelu moždane kore, koji je zapovjedno središte mozga, da se opusti i odmori, poput preopterećenog mišića. Ako je u pravu, EEG će pokazati manje energije iz “središnjeg dijela frontalnih theta valova” – što je pokazatelj konceptualnog razmišljanja i trajne pozornosti. Kontrolna skupina bit će volonteri koji sjede u laboratoriju ili se druže na parkiralištu u središtu Salt Lake Cityja.

Dok se enchilada kuha, Strayerovi studenti navlače mi na glavu neku vrstu kape za kupanje s 12 ugrađenih elektroda. Još šest elektroda pričvršćuju mi na lice gumenim prianjaljkama. Žice koje iz njih izlaze slat će električne signale mog mozga u napravu za snimanje za kasniju analizu. Osjećajući se poput ježinca na suhom, pažljivo sam odšetala do travnate obale uz rijeku San Juan na deset minuta mirne kontemplacije. Ne bih trebala misliti ni na što posebno, samo gledati kako široka, svjetlucava rijeka lagano protječe.

Čini se da divljina u Uti doista godi mojem gradskom mozgu, koji većinu godine provodi u Washingtonu. Što se to događa u mojem mozgu?

Mnogo toga – sudeći prema rezultatima neuroznanstvenih istraživanja. Korejski su znanstvenici pomoću MRI-ja pratili aktivnost mozga ljudi dok gledaju različite slike. Kad su ispitanici gledali urbane scene, u njihovu bi mozgu bio veći protok krvi u amigdalu, koja obrađuje osjećaje straha i tjeskobe. Nasuprot tomu, prirodne scene uključile bi prednji cingulum i insulu – područja povezana s empatijom i altruizmom. Možda nas priroda čini i ljubaznijima, a ne samo mirnijima.

Možda nas također može učiniti boljima prema sebi samima. Istraživač Greg Bratman i njegovi kolege na Stanfordu skenirali su mozak 38 volontera prije i poslije 90-minutnog hoda kroz veliki park ili duž prometne ulice u centru Palo Alta. Šetačima u parku smanjila se aktivnost u prefrontalnom subgenualnom korteksu – dijelu mozga vezanom za depresivna razmišljanja. Gradskim šetačima to se nije dogodilo. Prema vlastitim izjavama, šetači kroz park manje su se naprezali. Bratman smatra kako nam boravak izvan kuće u ugodnom okruženju (kad nas ne napadaju komarci ili mlati tuča) dopušta da na dobar način izađemo izvan sebe. Priroda, kaže on, može utjecati na to “kako ćete raspodijeliti svoju pozornost i hoćete li se usredotočiti na negativne emocije ili ne”.

Nekoliko mjeseci nakon našeg izleta u Uti Strayerov mi je tim poslao rezultate EEG-a. Šareni graf ocrtavao je snagu mojih moždanih valova u rasponu frekvencija i usporedio ih s uzorcima dobivenim od dviju skupina koje su ostale u gradu. Moji theta signali doista su bili niži od njihovih. Zanos boravka uz rijeku San Juan očito mi je barem privremeno umirio moždanu opnu.

Dosadašnji rezultati, kaže Strayer, u skladu su s njegovom hipotezom. No čak i ako je istraživanje potvrdi, ono neće ponuditi detaljno objašnjenje doživljaja koji mozak ima u prirodi. Uvijek će dio ostati tajna, a možda tako i treba biti. “Konačno, u prirodu ne odlazimo zato što nam znanost kaže da nam ona nešto čini”, kaže on. “Idemo zbog osjećaja koji nam ona daje.”

Izvor/sretna.hr/

poslovnidnevnik.ba

 

Komentari

komentari