Lider HDZ-a i predsjednički kandidat te stranke, Dagan Čović, uspio je u samo jednoj rečenici odgovoriti na pitanje za čijim odgovorom već dulje vremana tragaju najeminentniji sociološki autorireti regije: zašto se ljudi s Balkana masovno iseljavaju i zašto se među iseljenicima nalaze čak i oni koji imaju stalni posao, stan i profesionalnu perspektivu, poput ljekara.

Čović je sve dileme riješio jednostavnim zaključkom: Hrvati se iseljavaju pod pritiskom Bošnjaka,  i njihove skrivene ambicije da odlaskom Hrvata cijelu Federaciju pretvore u bošnjački entitet!

Čović je takvom tezom, koju je izgovorio na stranačkom skupu u Jajcu, namjeravao sa svojih pleća skinuti bilo kakvu odgovornost za nepovoljne demografske trendove hrvatskog puka u BiH, ali osim stranačkih botova, niko ozbiljan neće povjerovati u takvu besmislicu. Čovićeva teza pada u vodu već na prvom logičkom testu: zašto se onda Hrvati iseljavaju iz Hrvatske, i to čak masovnije nego Hrvati iz BiH?

Veliko istraživanje koje je zagrebačka firma MojPosao provela na gotovo 1.300 ispitanika, pokazalo je da se Hrvati iseljavaju radi boljeg standarda. Među ispitanicima koji imaju porodice, čak ih je 52 posto spremno na trajno preseljenje iz Hrvatske. S druge strane, o odlasku ne razmišlja samo sedam posto ljudi u Hrvatskoj!

Demografski trendovi i seljenje stanovništva među gorućim su problemima s kojima se suočava bosanskohercegovačko društvo. Prema podacima „Migracijskog profila“, koji se pak vodi podacima Svjetske banke, od zemalja Jugoistočne Europe, BiH je iza Hrvatske i Srbije po stopi emigracije.

SVI SE ISELJAVAJU, HRVATI NAJVIŠE

Ova negativna demografska kretanja posebno pogađaju Hrvate kao najmalobrojniji konstitutivni narod u BiH. Prema popisu iz 2013. Hrvata je u odnosu na prethodni popis iz 1991. godine manje čak za 27,3%. Srba, s druge strane je manje za 9,3, a Bošnjaka za 3,5 posto. Ovi rezultati pokazali su zabrinjavajuću realnost o padu broja Hrvata u našoj zemlji, no ovi negativni trendovi se i dalje nastavljaju. Tako je prema podacima Biskupske konferencije od 2013. godine kada je napravljen posljednji popis do danas, Bosnu i Hercegovinu dodatno napustilo 74,580 katolika.

I dok HDZ BiH zajedno s njemu bliskim organizacijama i medijima kao gorući problem položaja Hrvata u BiH nastoji prikazati pitanja poput toga koliko će ova stranka imati mjesta u Domu naroda i da li će „legitimnom“ Hrvatu biti zakonski obezbijeđeno mjesto u Predsjedništvu (i pri tome se, recimo, na položaj Hrvata u RS-u i ne osvrću), dotle na terenu imamo poraznu realnost da je Hrvata u BiH sve manje i da oni kao demografski faktor postaju sve manje značajni.

Velika tragedija je to za hrvatski narod, ali i Bosnu i Hercegovinu u cjelini, u kojoj Hrvati čine jedan od temeljnih naroda koji je kroz historiju od kulture preko ekonomije do sporta, zadužio i dao ogroman doprinos identitetu i razvoju ove zemlje.

Za razliku od Čovića, koji očito misli da bi se demografski problemi Hrvata riješili formiranjem zasebnog hrvatskog entiteta u BiH, iskustva susjedne Hrvatske pokazuju da se time problem ne bi riješio, nego bi možda još i eskalirao.

Jedan od glavnih razloga zbog kojeg je emigracija među hrvatskim stanovništvom u BiH bila izraženija nego među druga dva bh. naroda jeste i „strateška prednost“ posjedovanja hrvatskog pasoša koja je građanima hrvatskog etniciteta u BiH omogućila najprije rad na većem i bogatijem tržištu Republike Hrvatske, a potom i diljem Evropske unije nakon što je ova država postala njen član. Hrvatski pasoš značio je i priliku za plaćenije poslove i bolji život koji su mnogi građani iskoristili odlazeći iz BiH. Ovaj trend posebno je pojačalo otvaranje Njemačke prema radnicima s Balkana, s obzirom da se ova vodeća evropska ekonomije sve više suočava s potrebom za stranim radnicima.

OPASNA SAMOIZOLACIJA

Još od potpisivanje Daytona „stožerna stranka Hrvata u BiH“ kako sebe HDZ voli nazivati, zajedno s još mnogim intelektualnim krugovima, uz manje ili veće prekide, kreira političku atmosferu napetosti, nepovjerenja i straha, uvjeravajući bh. Hrvate da su oni kao narod ugroženi, diskriminirani i politički obespravljeni u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. Iako s ovom taktikom HDZ sebi nastoji obezbijediti što više zakonskih i političkih mehanizama za dodatno jačanje i širenje svoje vlasti, istovremeno ovakva retorika i politika kreiraju kolektivnu frustraciju kod Hrvata i osjećaj da BiH prema njima ima maćehinski odnos te da su im u ovakvoj državi mogućnosti za napredak i razvoj uveliko ograničeni. Takav kolektivni osjećaj prenosi se potom na individualni, pa mnogi, uz već spomenute faktore poput posjedovanja hrvatskog pasoša i privrženosti Hrvatskoj, na kraju lako ubijede sebe da u državi kakva je Bosna i Hercegovina više nemaju šta tražiti.

Postojanje paradržave Herceg-Bosne, rat s Armijom BiH i kontrola ove paradržavne tvorevine od strane prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana među bh. Hrvatima stvorila je osjećaj da su oni pod skrbništvom Republike Hrvatske, te da je njihov glavni grad Zagreb, a ne Sarajevo. U protekle dvije i po decenije desilo se svojevrsno getoiziranje bh. Hrvata u području zapadne Hercegovine, sastavljene od nekolicine gradića koji ne nude preveliku perspektivu. S druge strane, i pored HDZ-ovih velikih planova, Mostar nikada nije u pravom smislu uspio postati istinski urbani centar sa snažnom infrastrukturom koji nudi velike mogućnosti nacionalnog zamaha. Ovakvo stanje stvari dovelo je do toga da zbog emotivne povezanosti s Hrvatskom te većih mogućnosti koji im se nude u ovom zemlji u odnosu na „rodnu grudu“, uz već stvorenu odbojnost prema Sarajevu, mnogi bh. Hrvati ostvarenje svojih talenata i potencijala pronađu u susjednoj Hrvatskoj. Dokazuju to brojni sportisti, intelektualci, umjetnici i druge uspješne ličnosti u Hrvatskoj koje vode porijeklo iz BiH. U ovom kontekstu se treba prisjetiti posebno značajne izjave bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića koji je bh. Hrvatima poručio da svoju budućnost traže u Sarajevu a ne u Zagrebu.

Kao posljedica konstantnog kreiranja straha i nepovjerenja dešava se i svojevrsna getoizacija hrvatskog glasačkog tijela u općinama s hrvatskom većinom u kojima dominira HDZ BiH. Međutim, s obzirom da Hrvati u BiH od većih gradskih centara blagu većinu imaju tek u Mostaru, samim tim ostaju izolovani od ključnih ekonomskih i društvenih kretanja u BiH koje veći centri apsorbiraju, uključujući velike investicije, kulturne manifestacije, akademski život, društvena dešavanja, itd. A uzimajući u obzir sve izraženiju antizapadnjačku retoriku koja se može čuti od nacionalističkih hrvatskih krugova u BiH, otvoreno koaliranje Dragana Čovića s Miloradom Dodikom koji je na crnoj listi SAD-a, te uporno kreiranje animoziteta prema Sarajevu, ova politika izoliranja Hrvata u BiH prijeti da poprimi još dublje i pogubnije razmjere. S bh. Hrvatima kao najvećom žrtvom u konačnici, jer getoizacija u besperspektivnu zapadnu Hercegovinu bez većeg gradskog centra može dovesti jedino do pražnjenja zapadne Hercegovine.

Geografski položaj i granicu s Hrvatskom hrvatski krajevi u BiH, posebno zapadna Hercegovina, obilato su iskoristili u ratu za „akumuliranje prvobitnog kapitala“ kroz trgovinu i šverc, te stvaranje strateške prednosti nad ostalim, ratom više pogođenim i unesrećenim krajevima BiH. Ovo je u prvim poslijeratnim godinama iskorišteno kroz veliki ekonomski zamah koji su hrvatski krajevi u BiH imali u odnosu na ostatak države kada se činilo da su u ekonomskom pogledu znatno uspješniji. No, taj ekonomski uspjeh počivao je prvenstveno na trgovini, u prvom redu uvoza koji je mahom išao preko zapadne Hercegovine. Ipak, s pojavom novih privrednih subjekata smještenih u većim centrima i razgranatijim poslovnim mrežama poput tuzlanskog Binga, zapadna Hercegovina je nepovratno izgubila stratešku prednost ključnog uvoznika.

Također, zbog već spomenutih razloga privrženosti Hrvatskoj te većeg tržišta i mogućnosti, put hrvatskih fudbalera i umjetnika rodom iz BiH pratili su i najuspješniji biznismeni. U trenutku kada su zato postali dovoljno moćni i snažni, svoje poslovanje su selili u susjednu Hrvatsku. Marinko Zadro, Tomislav Antunović, Marijan Primorac, Zdravko Alvir, Dubravko Grgić, Ivan Rimac, Mirko Grbešić samo su neki od danas nadaleko poznatih biznismena u Hrvatskoj, koji su zapravo rođeni Bosanci i Hercegovci. Na ovaj način su Hrvati u BiH ostajali i bez svojih najuspješnijih biznismena i njihovih poslova.

S druge strane, ekonomskim napretkom Bosne i Hercegovine došlo je do smanjivanja razlika u regionalnoj razvijenosti, te se prvobitna „strateška prednost“ koju su pojedini hrvatski krajevi u BiH imali zahvaljujući ratnoj ekonomiji već odavno i neumitno topi čime se polako gubi i ta vrlo značajna ekonomska prednost koju su Hrvati imali u odnosu na druga dva naroda.

ŠTA JE RJEŠENJE

Hrvati u BiH žrtve su prvenstveno vlastitih političkih elita u BiH. Rigidna nacionalistička histerija, nametanje pozicije žrtve i kreiranje slike o državi Bosni i Hercegovini kao maćehi bh. Hrvatima, pomiješane s teškom ekonomskom situacijom, s jedne, i privrženosti Republici Hrvatskoj, s druge strane, već više od dvije decenije dovodi do odseljevanja hrvatskog stanovništva iz zemlje frapantnih razmjera. Da stvar bude gora, hrvatske političke i intelektualne elite kao jedino rješenje za ovaj narod u BiH žele predstaviti dodatno zatvaranje i odvajanje od druga dva naroda i kroz administrativno zaokruživanje hrvatskih teritorija u formi trećeg entiteta.

No, historijski zapis, od SAD-a do Evropske unije je pak kristalno jasan – jedino integracija i otvorenost vode ka uspjehu i blagostanju. Negativne demografske trendove i težak položaj hrvatskog naroda promijeniti može jedino istinsko prihvatanje Bosne i Hercegovine kao vlastite domovine i okretanja ka ideji njene cjelokupne integracije. Jedino u takvom okviru cijele zemlje sa svim mogućnostima koje ona može nuditi, Hrvati imaju mogućnost da u pravom smislu realizuju svoj puni potencijal i znanja. Izolavanost i zatvorenost u besperspektivne hrvatske općinice bez značajnijeg gradskog centra te neprijateljski odnos prema ostatku zemlje, bh. Hrvate u konačnici samo odvodi iz Bosne i Hercegovine. Vrijeme je da i u samom hrvatskom naroda sve snage koje su protiv dosadašnje politike izolacionizma, netrpeljivosti i straha hrvatskih političkih elita snažnije dignu svoj glas za ujedinjenu BiH.

(Vijesti.ba / Slobodna Bosna/Poslovnidnevnik.ba)