Građani Venezuele danas izlaze na izbore, a prema gotovo svim prognozama pobijedit će aktualni predsjednik države Nicholas Maduro. No, narod te južnoameričke države ima malo razloga za optimizam.

Prošle godine gospodarstvo je palo za čak 12 posto, inflacija je dosegnula gotovo 14.000 posto, a oko 80 posto stanovništva živi u siromaštvu. Tko je mogao, napustio je državu, a oni koji su ostali bore se za preživljavanje. S obzirom na to da Venezuela ima najveće dokazane naftne rezerve na svijetu, postavlja se pitanje zašto, usprkos tome, pogotovo uz recentni rast cijena “crnog zlata”, država to nije u stanju iskoristi.

 

Ako pitate Donalda Trumpa, ali i mnogo drugih, kriv je socijalizam koji vlast propagira još od vremena pokojnog lidera države Huga Chaveza. No, kako u svojoj analizi piše novinar Yahoo Financea Dion Rabouin, riječ je o pojednostavljenom, nepotpunom i u osnovi krivom pogledu na situaciju u kojoj se Venezuela nalazi.

 

Odmah na početku Rabouin upozorava da socijalizam ne smijemo izjednačavati s komunizmom, fašizmom ili diktatorskim sustavima. U srži te ideologije je ravnomjerna raspodjela bogatstva neke države među svim građanima, a ne samo velikim kompanijama i bogatim pojedincima, te kontrola proizvodnje i distribucije dobara. No, u praksi se primjena tih načela znatno razlikuje.

 

Početak problema

 

Opći krah u Venezueli prvenstveno proizlazi iz korupcije i strahovite nekompetencije, smatra Rabouin. No, to se može dogoditi bilo gdje. Druge države koje propagiraju socijalizam ili komunizam, poput Kine, Vijetnama i Čilea, uspijevaju ostvariti značajan gospodarski rast.

 

U Venezueli je vlada nacionalizirala naftni sektor i preuzela niz drugih kompanija, čime su resurse iz privatnih kompanija preusmjerili prema ostalim građanima. U vrijeme velike proizvodnje i visokih cijena nafte tijekom mandata Huga Chaveza taj je potez doveo do znatnog smanjenja siromaštva.

 

 

 

No, kada su cijene nafte pale s gotovo 120 dolara po barelu u 2014. na 25 dolara prošle godine, Maduro je morao potražiti druge izvore prihoda da bi održao izdašnija davanja lojalnim političarima i nacionalnoj gardi. Tim više što je izvoz nafte bio zaslužan za 50 posto BDP-a države, piše Rabouin.

 

Veliko povećanje duga

 

Dok su strane privatne kompanije napustile državu, gospodarski rast u Venezueli je padao – umjesto da sreže troškove, Maduro je počeo printati sve više novca te je, predvidljivo, izazvao hiperinflaciju od 14.000 posto na godišnjoj razini. A da bi stvari bile još gore, vlast je izdala masu obveznica, što državnih što preko državne naftne kompanije PDVSA, čime su povećali dug.

 

Iako su na kraće vrijeme dobili priljev novca, vlast više nije imala čime plaćati dug, ali i hranu i lijekove iz inozemstva. To je rezultiralo takozvanom Madurovom dijetom, to jest prosječnim gubitkom težine od 8 kilograma po stanovniku prošle godine. Istovremeno, država nema pristup međunarodnim financijskim institucijama, što zbog američkih sankcija, što zbog činjenice da im u ovoj situaciji skoro nitko ni ne bi dao novac budući da nisu u stanju isplatiti svoje obveze.

 

U nekom obujmu Venezueli pomažu Kina, Rusija i Kuba koje zauzvrat uzimaju jedino što mogu – naftu.

 

 

 

Odljev mozgova

 

Osim što Maduro velike količine nafte šalje u države kod kojih se zadužio, sama naftna industrija u državi nalazi se pred raspadom. Što i nije čudno kada se pogledaju imenovanja poput onog u kojem je predsjednik na čelo naftne kompanije PDVSA imenovao bivšeg generala bez imalo iskustva u naftnom biznisu.

 

Zbog takvih imenovanja po partijskoj liniji državu i tvrtke napustili su gotovo svi radnici i građani koji posjeduju znanje i vještinu u raznim granama industrije, napose naftnoj. Zbog toga su tvornice i naftne bušotine ostale prazne te ih danas radi upola manje nego prije pet godina. Proizvodnja nafte pala je na samo 800.000 barela dnevno (prije dvije godine bila je 2,2 milijuna), a trend pada nastavlja se i dalje. Tako država s najvećim rezervama nafte nije ni u top 20 najvećih svjetskih proizvođača, pa im i recentni rast cijena nafte ne znači mnogo.

 

Maduro je postao diktator

 

Iako velik dio građana traži promjene, Maduro se ne da. Uzurpirao je kompletni zakonodavni proces, ignorirao odluke ustavnog suda i naredio obračun s milijunima koji su prosvjedovali na kraju ljeta 2017. Oko 140 ih je pobijeno.

 

Svim potencijalno opasnim protukandidatima zabranio je izlazak na izbore koristeći se državnim aparatom preko kojeg ih je optužio za zločine i strpao u zatvore. A za svaki slučaj, ljudi koji broje glasove dobivaju svoj novac od Madura.

 

 

 

(JL/SB/Poslovnidnevnik.ba)

Komentari

komentari