Cijelo ljeto javnost je bila ljuta što epidemiološke službe propisuju zdravstvene mjere, a ljekari apeliraju da se u što većoj mjeri poštuju mjere opreza. Bazeni su bili otvoreni, kafane dupke pune, o korona virusu svako je imao mišljenje i nije se libio otvoreno ga iznijeti na nekoj od društvenih mreža.

Takvo ponašanje proizvelo je posljedice, a danas kada se bilježe rekordne cifre zaraženosti i oni najnevjerniji počinju o pandemiji govoriti kao o nečemu stvarnom i svakodnevnom. A koliko je zaraza korona virusom opasna najbolje svjedoči slučaj Zeničanina Midhata Kasapa, bibliotekara i istaknutog zeničkog intelektualca, koji je bolest prebolovao. Iako se od samog proglašenja pandemijskog stanja striktno pridržavao svih uputstava nadležnih zdravstvenih službi nije uspio ostati neinficiran.

A sve je krenulo od sasvim banalnih događaja, priča Kasap koji se prisjeća dana u prvoj polovini augusta kada je osjetio prve simtome bolesti.

Prvi simptomi

„Polovinom augusta tačnije 12. augusta u podnevnim satima bio sam sa prijatljima u mjestu Stranjani kod Zenice da probamo njihovo voće, da probamo šljive. Osjetio sam blagu tegobu, a već sam i ranije osjetio i manju temperaturu da imam. Tih dana sam imao problema kao i većina muškaraca u mojim godinama sa prostatom. Smatrao sam da čovjek koji ima 60 godina ima problema sa prostatom da je moguće da je ta upala rezultirala povišenom temperaturom“.

Nije dugo oklijevao, priča dalje, i otišao je potražiti ljekarsku pomoć.

„Sutradan sam odlučio da se javim porodičnom ljekaru u porodičnoj ambulanti na Mokušnicama. Doktorica je bila izuzetno ljubazna i pitala me treba li mi otvarati bolovanje. U priči s njoj otvoreno sam rekao da se pribojavam da možda nemam korona virus. Ona me je preslušala, pregledala me je i rekla da je sve u redu, ali ako treba da odem i ipak snimim pluća. Sutradan sam otišao i snimio pluća u gradskoj COVID ambulanti kod hitne pomoći u Zenici, a pošto je temperetura bila i više jer je rasla sa 37,5 na 38,5 tražio sam da me testiraju da li sam pozitivan na koronu. Testiran sam u subotu, dan kasnije bio je to već 15. august u popodnevnim satima temperatura je bila prisutna, pogotovo je izraženija bila u popodnvenim satima“.

Tada počinje shvatati da slijedi agonija, a od svih tegoba koje je osjećao Kasap kaže da je najneprijatniji bio nedostatak zraka.

„Osnovni simptom uz temperaturu je bio i nedostatak zraka. To mi je bio spojeno jedno s drugim, temperatura i nedostatak zraka su stvarali u meni nekakav negativan i težak osjećaj i to je ono što me je najviše mučilo i pogađalo, što je teško opisati i što ne bih nikome poželio. To neko naziva paklenim mukama, a ja kažem to je izuzetno teško i neopisivo stanje kada čovjek gubi dah i kada osjećaš da si sve slabije. Čulo okusa nisam izgubio i nisam imao problema sa kašljemm, ali sam se neprekidno preznojavao. Supruga mi je pomagala, slušali smo ljekare, koristili smo medicinski alkohol za masažu, temperatura je padala, a onda se ponovo vraćala. Ja u cijelom životu nisam, sve ukupno, imao možda deset dana temperaturu, a sada od 12. do 18. augusta imao sam temperaturu iz dana u dan pogotovu u noćnim satima, a ništa nije pomagalo – ni terapija, ni masaža ni tuširanje“.

Noć bez zraka, potpomognuto disanje

Najkritičnija je bila noć 18. augusta kada je zabrinuta Kasapova supruga nekoliko puta provjeravala da li je živ, što mu je tek naknadno priznala, a kada je u sljedećim danima shvatila da se bolest može završiti kobno odlučila se tražiti stručnu medicinsku pomoć.

„Čekao sam nekoliko dana nalaz i utorak je supruga nazvala COVID ambulantu i rekla da se boji za moj život i da treba ljekarska intervencija hitno. Nakon pola sata došla je hitna pomoć i na putu za bolnicu čuo sam tehničara kako razgovara s nekim i kako kaže da sam pozitivan na koronu. Na ulazu u šatorski dio, u zeničkoj bolnici, pred zaraznim odjeljenjam, dočekala me je doktorica Eldira Hadžić, prepoznala me je, nasmiješila mi se i dala mi podršku da izdržim i da me voze da me prikopčaju na kisik. Na kisiku sam bio, na potpomognutom disanju sa maskom, sedam dana i osmi dan bez maske“.

Kada danas razmišlja o vremenu provedenom na intenzivnoj ljekarskoj njezi shvata koliko su hrabri i požrtvovani medicinski radnici i kako su teški njihovi uslovi rada.

„Ono što je meni bilo vrlo bitno i vrlo važno jeste odnos ljudi koji rade po cijeli dan u odijelima, sa maskama, sa vizirima, sa rukavicima. U teškim uslovima brinu o 40 do 50 pacijenata redovno, mjesecima u kantonalnoj bonici. Treba u tim uslovima sestra ili tehničar da nađu venu, treba ljekar da sasluša svakoga. Tim ljudima skidam kapu zbog odnosa prema svima nama, bez obzira ko smo i odakle dolaze. Bilo je tu ljudi iz cijelog kantona koji su došli tu nakon moždanog udara, srčanog udara, trudnica, ljuidi koji su na dijalizi“.

To je opaka bolest

Korona je opasna bolest kaže Kasap, koji iz vlastitog iskustva kaže da je virus, u njegovom slučaju, vjerovatno potakao upalu prostate.

„U sobi u kojoj sam ležao nakon što nisam bio na potpomognutom disanju bilo nas je šest iz različitih gradova i ni jedan od nas nije imao iste simptome. Kao laik, želim reći da je tu vjerovatno riječ o familiji bolesti. U mome slučaju je pogodila najslabiju tačku u tom trenutku, a to je prostata i da je odatle sve krenulo“.

Na kraju razgovora Kasap na pitanje da li se bojao za vlastiti život i šta poručiti onima koji i dalje osporavaju postojanje bolesti jasno odgovara:

„Ja sam vjernik, praktičar, ne hvalim se time, oni koji me znaju zanju da je to nešto moje lično. Ni u jednom trenutku nisam razmišljao o negativnom ishodu, nikada se nisam predao. Gledao sam kako odvoze ljude u vrećama u mrtvačnicu, nisam se predao i imao sam dovoljno snage i da dam podršku i drugima. Sve ovo što govorim radim zbog tih nevjernih toma koje govore da je ovo neka zavjera. Kako je nastao korona virus to ne bih govorio jer nije to moj fah, ali neko ko je prebolovao koronu na svojim leđima, na svojim plećima osjetim moralnu obavezu da svima poručim da korona postoji i da zna biti izuzetno opaka“.

Piše;Jasmin Agić

Izvor: Al Jazeera