Pažnja evropske javnosti usmjerena je na migrante koji se morem i brodovima pokušavaju dokopati Evrope, piše “Tageszeitung” iz Berlina i ukazuje na “iznenadni akt ljudskosti” njemačkog ministra unutrašnjih poslova Horsta Zehofera koji se odnosi na njegovu izjavu da je Njemačka spremna da primi 25 odsto ‘Boat People’.

Sredozemna problematika je brojčano gledajući mala, ako se uporedi za razvojem migrantske krize na kopnenoj ruti koja vodi preko Balkana, piše u komentaru za ovaj list Erih Ratfelder, a prenosi “Deutsche Welle”.

Pri tome on ukazuje da je strah od 3 miliona Sirijaca, koji bi sa područja Idliba krenuli da bježe u Tursku sve veći. Uz to niko ne gleda na rizike koje nosi konflikt između Saudijske Arabije i Irana.

“Kada se podvuče crta, mora se računati sa scenarijem, koje je već sada vidljiv: Sve više ljudi pokušava preko Turske doći do Grčke i Bugarske. Sjeverna Makedonija i Mađarska drže granice prilično nepropusnim ali tu se uvijek pronađu dovitljivi krijumčari ljudima koji nađu rupe u haotičnim zemljama i prilikama na Balkanu. I nisu svi migranti bez para. A nedovoljno plaćeni policajci i predstavnici vlasti u tim zemljama nisu imuni kada je novac u pitanju. To se odnosi na Grčku, Kosovo i Albaniju ali i na Rumuniju, Srbiju, BiH pa čak i Hrvatsku”, piše u komentaru za “TAZ” Erih Ratfelder i prelazi na stanje u BiH i Bihaću.

“I tako je ionako klimava država BiH došla u fokus migrantske krize. 7.000 ljudi se već sada skupilo na području Bihaća. U grupama i često kroz minirana područja iz proteklog rata, oni pokušavaju  da uđu duboko na teritoriju Hrvatske. Hrvatski policajci i bezbjednosne snage ih primjenjuju prema njima brutalne metode. Sve to se dešava pred očima evropske javnosti. Tuku ih, uzimaju novac, mobilne telefone, cipele i vraćaju nazad u BiH. Ministar bezbjednosti BiH žalio se nedavno na metode hrvatskih graničara koji ulaze duboko na teritoriju BiH i najavio protivmjere. Ali u osnovi se ništa nije promijenilo. Pred nastup zime i uz već sada niske temperature došlo je do humanitarno neodržive situacije. Ne samo u fabričkim halama Bihaća, gdje je smještena većina migranata, već i u kampu Vučjak, koji je nastao na bivšoj deponiji smeća. Tu međunarodne organizacije odbijaju da pomognu. Zahvaljujući inicijativi njemačkog novinara Dirka Planerta i drugih dobrovoljaca tamo se ljudima, ako ništa, pruža barem prva pomoć. Humanitarne organizacije žele podići nove kampove. Oni će pomoći migrantima da prezime”, piše Ratfelder.

Ni u Briselu, ni u glavnim gradovima Evrope ne shvataju hitnost rješavanja problema, dodaje se.

“Ali čini se da ni u Briselu, ni u glavnim gradovima Evrope ne shvataju urgentnost ovog problema. To se gura pod tepih. Ovo ćutanje izaziva nepovjerenje. Treba li da se migrantski problem svali na leđa od rata 90-tih osiromašene i fragilne države BiH? Ako se scenario migrantskog talasa obistini, u šta nema sumnje, treba li ostaviti BiH  da se, kao jedna vrsta ‘evropske Libije’, destabilizuje?”, pita se autor.

Dodaje da tome u prilog govori činjenica da niko nije u stanju ni da se dotakne velikih povreda ljudskih prava od strane hrvatskih snaga bezbjednosti.

“To što migrante tuku i što ih protivno svih zakona EU i Konvencije UN vraćaju u susjednu BiH je skandal koji se ničim ne može opravdati. Ali niti nova predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lejen niti kancelarka Angela Merkel nisu prilikom nedavnih posjeta Hrvatskoj izrazili kritiku prema nacionalističko-konzervativnom vođstvu te zemlje, koja od 1. januara 2020. preuzima predsjedavanje Evropskom unijom. Naprotiv: ‘Neproblematičnoj’ zemlji (FAZ) se dodvorava. Od EU i Njemačke se dakle ne može očekivati da izrade održive koncepte u odnosu na migracije u ovoj regiji. To bi mogao promijeniti samo pritisak javnosti. Ali i on je do sada izostao.”

“Neue Zürcher Zeitung” donosi poduži članak o situaciji sa migrantima u Bihaću.

“Skupljamo ih kao pse po ulici”, kaže jedna policajka sa sunčanim naočarama.

Jedan od njih je snažne građe, nosi maskirne pantalone, ima otprilike 25 godina i predstavlja se kao Jasin. Zapravo je želio da u Bihaću nešto kupi i da se malo odmori u gradskom parku ali sada će biti prebačen u Vučjak, izbjeglički kamp koji se nalazi 10 kilometara od Bihaća. Odluku da se svi migrant bez smještaja izmjeste u Vučjak, donio je gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić – nakon što je došlo do tuča među migrantima i nakon što su navodno bili napadnuti i sami policajci. Još protekle jeseni bilo je pojedinačnih protesta u stanovništvu. Ljudi su se žalili na smeće i prljavštinu ali uhvatio ih je i strah od kriminalaca.

“Izbacuju nas poput vreća za smeće”, kaže Jasin koji je već godinu dana zaglavio u BiH. Prije toga je bio u Srbiji, ali od tamo se više ne može u Mađarsku. I tako je Jasin, koji je 2017. pobjegao od Talibana, iz Beograda došao u Sarajevo a od tamo u Bihać. Jasin je već boravio u Vučjaku. Tri puta ga je policija tamo odvodila ali svaki put se vraćao u Bihać. Amira Hadžimehmedović, koordinator IOM-a kaže da se niko ne osjeća odgovoran za te ljude, da su oba izbjeglička logora IOM-a puna, da se situacija u kampu Vučjak pogoršava i da niko ne zna šta i kako dalje.

“Samo nam stanovništvo pomaže, pri tom ni oni sami nemaju ništa”, primjećuje Jasin.

“To što se Bosnom i Hercegovinom više ne može upravljati, ima veze sa Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. Često nema volje za saradnju, najhitniji problemi se odgađaju. A takav problem je i migrantska kriza. Selam Midžić, šef Crvenog Krsta u Bihaću, organizuje svaki dan jedan obrok za 600 ljudi. Bez donacija stanovništva to ne bi mogao. Midžić kritikuje međunarodne organizacije kao što je IOM ili UNHCR, koje su od 2018. od EU dobile 28 miliona evra, ali odbijaju da pomognu da se ljudi zbrinu na području Vučjaka. Za njih su takvi kampovi ilegalni a uslovi nepodnošljivi. On zna da je on i njegov Crveni Krst pod udarom jer pomaže da se kamp Vučjak održi, umjesto da pomogne da se on evakuira. Midžić odmahuje glavom i kaže: ‘Šta bismo trebali da radimo. Da prepustimo ljude sebi samima. Na nas se svalio evropski migrantski problem.’ Za mnoge bi BiH, kao što je prije dvije godine bio slučaj sa Srbijom, mogla da bude slijepa ulica”, piše “Neue Zuercher Zeitung”.

Slučaj porodice iz Irana

List potom opisuje kako jedna iranska porodica sa troje djece (5,7 i 11 godina) koja je već 8 mjeseci u BiH, pokušava preći hrvatsku granicu. Na putu su već dvije godine. Otac porodice Milad se odlučio na bijeg jer je bio šikaniran u Iranu  zbog svojih političkih stavova.

“Želi da mu djeca odrastu u sigurnoj zemlji. Nakon nekoliko sati pješačenja porodica nailazi na 4 uniformirama muškarca, koja im kažu: “Go back to B&H, you are not welcome!” Milad ih moli da mu dozvole da podnese azil, ali graničari to ignorišu, isto kao i prisustvo novinara koji ih prati. Umjesto toga vode ih do granice i prisiljavaju na povratak u BiH. ‘To je tako. Ovaj put smo bili sretne ruke. Nisu nam uzeli ni novac ni telefone’, zaključuje Milad”, prenosi list i podsjeća da je ovakva praksa, poznata pod pojmom “puchbacks” je povreda međunarodnog prava.

“Svaka osoba u zemlji EU ima pravo da podnese molbu za azil. Ali, predsjednica Hrvatske to vidi drugačije. U intervjuu za švajcarsku televiziju SRF ona je branila postupke hrvatske policije argumentom da se radi o migrantima koji ilegalno ulaze u zemlju. Pri tome je priznala da ‘pushbacks’ nisu izvodljivi bez malo sile. To Milad dobro zna. Nedavno je sa grupom Pakistanaca ispitivao teren, prešao na hrvatsku stranu ali odmah su bili uhvaćeni. ‘Dobio sam udarce po licu, udarali su me nogama, zavrnuli mi ruke i ismijavali me'”, prenosi “NZZ”.

List tvrdi da Hrvatskoj ovo ćutanje ide na ruku.

“Iako je članica EU, ova zemlja nije članica Šengena, stoga joj je stalo da pokaže da je u stanju da odbrani svoje granice. Pitanje je samo da li će to migrante zaustaviti da stalno iznova probaju svoju sreću, upuštajući se u ‘Game'”, piše “Neue Zuercher Zeitung”, a prenosi “DW”.

Poslovnidnevnik.ba

 

Komentari

komentari