Nataša danas ima 38 godina, živi u New Yorku, uspješna je manekenka, snimila je film, a i dalje se veseli malim stvarima.

Nataša Vojnović u Beograd je došla zbog premijere filma “O bubicama i herojima”, gdje igra medicinsku sestru. Dolazak u srbijansku prijestonicu kod Nataše je pokrenuo lavinu sjećanja na detinjstvo, kada je zbog rata sa roditeljima izbjegla iz Brčkog u Beograd.

“Razmišljala sam mnogo o tom mom prvom dolasku u Beograd. Toliko sam bila ljuta, znate kada vam mama i tata kažu ideš samo na dvije sedmice, pa ćeš da se vratiš, ti si u fazonu: “jao super, neće biti škole”. Onda shvatiš kako prolaze dani da će to da bude sve duže i duže. Meni je otac umro za vrijeme rata, taj rat nas je sve poremetio.

Otišla sam u taj svijet modelinga i u Ameriku ljuta, faktički za hljebom, da pronađem spas. Znate, na sceni sam uvijek bila Nataša Vojnović vojnik. Uvijek sam se vodile time da ja to mogu, život je težak, ali moram da idem dalje. Nisam bila od onih mankenki koje su vrckale dok su šetale, već sam hodala kao da sam imala pištolj u rukama i izgledala kao da ću sve da upucam. Bila sam ljuta, tako je to izgledalo”, iskreno priča Nataša, i dodaje koliko joj je bilo teško da se snađe u Americi, kao i da li su joj podmetali nogu na putu ka uspjehu.

“Ništa nije surovo u odnosu na ono kada sam imala 12 godina i kolima Hitne pomoći otišla iz Brčkog u Beograd, pa kada su padale te granate, za mene je to bio bijeg. Danas ljudi pričaju o toliko mnogo stvari u svijetu mode koje se razvijaju. Nikada nisam osjetila da mene neko hoće da skloni. Mislim da u mojoj crti Vojnovića ima ta bitna stavka stomakom za hljebom. Tijelo je tijelo, radiš na svojoj energiji, da nisam imala tu dramu i pucnjavu, ne znam da li bih to danas bila ja. Nikada nisam čekala da mi neko nešto da ili da mi nešto padne sa neba, a to je taj jedan opstanak. Jedan sam od onih preživjelih koji se bore za sebe”, izjavila je Nataša, koja se sjeća očevih i majčinih riječi u djetinjstvu.

“Meni je otac uvijek govorio: “Nataša, školu ne završavaju oni koji su talentovani, već oni koji sjednu i zagriju stolicu”, dok je majka govorila “garderoba ne čini čovjeka”, a imali smo ženu Jelu, koja nas je konstantno tjerala da nameštamo sobu, peremo posuđe, ribamo podove. Nekako mislim da su to bitne stvake u životu. Kada se moda pojavila, znala sam da imam samo to. Svaki put kada bih pala, dizala bih se jer znam da imam samo to. U prednosti sam u odnosu na ostale jer imam bogat život, svašta sam preživjela. Kada razumiješ sve to, postaješ mnogo bogatiji, a ja sam to uvijek razumjela. Smatram da smrt nije finalna destinacija, mislim da je rat nešto što se desi kao bolest ili rak. A ako to preživiš i izađeš iz toga dosta jači, onda si bogatiji i bliži Bogu”, kaže manekenka.

Nataša je bila finalista modnog takmičenja “Elite model look” 1996. godine, a prvi honorar je dosta pomogao njenoj porodici.

“Snimila sam reklamu i tada je to bilo 2.000 njemačkih maraka, to je u to vrijeme nama bilo mnogo. U tom trenutku sam znala da moram da budem ta koja će to najbolje uraditi. Sjajno sam odradila slikanje, dobila sam taj novac i bila sam presretna jer sam znala da mogu da se vratim kući i taj novac dam svojoj mami. Meni je moda dala mnogo, dosta sam radila na sebi. Imam divan život sada, sretna sam i ispunjena osoba. Na kraju krajeva, stvorila sam još jednu tačku u svojoj karijeri, snimila sam film. To je okej. Više nisam ljuta”, završava priču top model.

Sve ono što nije imala u djetinjstvu sada joj je nadohvat ruke, a Nataša je i pored toga ostala skromna.

“Sretna sam što imam dovoljno novca za nešto što mi nekada zatreba. Živim jako skromno. Mene avioni ne zanimaju. Mislim da je život u malim stvarim, a na primjer, nosim kaput star nekoliko godina. Garderoba i stvari koje ljudi imaju u životu ne čine život. Volim da učim, putujem, gledam filmove, upoznajem različite ljude. Kada se pojavim na snimanju, vidi se da volim to što radim”, rekla je Nataša za “Blic“

Blic/Cafe.ba/Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari