Iako predstavljen kao beskrupulozan diktator Muammar Abu Meniar el-Gaddafi je od Libije, koja je bila jedna od najsiromašnijih zemalja, stvorio naciju sa najvišim standardom u Africi

Od kada je počela libijska revolucija, većina medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji ugnjetava vlastiti narod.

Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala medijska mašinerija da su neka postignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prešućivana.

Prema sustavu koji je Gadafi razvio dolaskom na vlast, obrazovanje i zdravstvena zaštita su bili besplatni u Libiji. Prije dolaska Gadafija na vlast, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu.

Ukoliko bi neki građanin odabrao baviti se zemljoradnjom, od države bi dobio kuću sa zemljom, poljoprivrednu opremu, sjeme i goveda, kako bi započeo biznis i sve to bespovratno.

Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama koje su sve bile državne.

Gadafiju je najviše zamjerano da krši ljudska prava u Libiji, a malo je poznato da je naredio da dok god svaki Libijac ne dobije kuću neće ni njegova obitelj. Tako je Gadafijev otac preminuo, a da je još uvijek živio u šatoru.

Gadafi je izlazio u susret mladencima. Tako je svaki mladi bračni par dobivao države po 50.000 američkih dolara kako bi kupio stan i zasnovao obitelj.

Ukoliko bi se Libijac poželo školovati u inozemstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje izvan granica zemlje, imao bi novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 američkih dolara za smještaj i prijevoz.

Država je čak participirala i u kupnji automobila, inače jeftinijih nego u Europi, pa je subvencionirala kupnju sa 50 posto učešća. A kad se već kupi automobil, s benzinom nema problema jer je gorivo u Libiji koštalo 0,14 dolara za litru, što je bilo jeftinije od vode. I kruh je bio praktično besplatan sa cijenom od 0,15 dolara za štrucu kruha.

Gadafi je znao da je za pustinjsku zemlju voda najbitnija pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt i tako omogućio nesmetano opskrbu, ali i porast gradske populacije. Na žalost, tijekom bombardiranja NATO je dobrim dijelom ovaj vodovod uništio.

Libiju je ostavio bez ikakvog vanjskog duga s deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su, istina, s početkom revolucije zamrznute diljem svijeta.

Svaki Libijac koji nije mogao naći zaposlenje po završetku školovanja dobivao je novčanu pomoć u visini plaće predviđene za tu vrstu zanimanja. Dok su za svako rođeno dijete žene dobivale po 5.000 američkih dolara.

Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.

Kada je Gadafi došao na vlast, istina prevratom, 1969. godine, Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Prije nego je zapao u probleme s ustanicima, Libijci su spadali u narode sa najvišim standardom u Africi.

Libijac koji živi na Balkanu, Mohamed Alsakit Abdulgasem, smatra da je skoro sve što se u medijima govorilo o Gadafiju neistina i da stvari stoje potpuno suprotno.

“Libijci su pod Gadafijem živjeli normalno i slobodno kao što se živi ovdje u Europi. Kažu da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio dvije do tri tisuće ljudi. U proteklih godinu dana u Libiji je stradalo preko 60.000 ljudi. Riječ je o samo jednoj godini!

Kažu da je Gadafi ukrao naš novac. On je živio u šatoru, a njegovi rođaci su živjeli kao i svi drugi. Čak i da je ukrao milijune, znate li koliko smo milijardi izgubili zbog rata koji nas je zadesio i koliko sada gubimo ?! Svi se sada prave da ne znaju i nitko ne spominje našu naftu. Govorili su da je Gadafi diktator.

U njegovo vrijeme 17.000 ljudi je ležalo u zatvoru. I to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži najmanje 27.000 ljudi. Pritom, kriminalci su pušteni, a u zatvore su strpani oni čiji je jedini grijeh što su podržali Gadafija. Problem nije bila diktatura Gadafija, već to što velike zemlje i velike tvrtke imaju ekonomske interese u Libiji.”

Mohamed priznaje da je i u vrijeme Gadafija bilo pogrešaka, ali kaže i da je bilo kritičara koji su tražili da se stvari poprave.

“U Libiji nije bilo sve idealno i postojale su kritike. I sam sam pisao mnogo članaka za libijske novine o tome. Dakle, postojala je sloboda govora. One koji su bili protiv Gadafija podijelio bih u tri skupine. Prvu čine oni koji su željeli da se u Libiji živi još bolje i da imamo još bolje uvjete obrazovanja, rada i življenja. Sebe svrstavam u tu grupu. Drugu čine oni koji su došli izvana, s NATO-om. Treću skupinu čine islamisti. Oni su najjači jer imaju veliki utjecaj na lokalno stanovništvo. Veoma se plašim radikalnih islamista i mogućnosti da Libija postane novi Irak – da svaki dan budu bombaški napadi i ubojstva.”

Iako nije posjetio zemlju još prije rata, Mohamed kaže da se čuje s rođacima i prati što se tamo događa.

O tome kako je u Libiji danas, kaže:

“Sve je u kaosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno. Sve komunalne usluge su stale i sve je u kaosu. U vrijeme Gadafija mogli ste napuniti spremnik goriva za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica ?! Problem u Libiji je u tome što nitko ne može kontrolirati plemena. Sada imate milijun Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele prisvojiti za sebe! Volim Gadafija jer su u njegovo vrijeme svi imali sve! Gadafi je dao nadu Africi. Želio je da napraviti jednu banku za cijelu Afriku. E, tu je pogodio Zapad i njihove interese.”

Hrvatska je uvek predstavljana kao prijatelj Libije i tako smo učeni i u školi. Građani Hrvatske su 50 godina išli raditi kao inženjeri i radnici u Libiju i ona im je dala život i egzistenciju.

izvori: (telegraf.rs,intermagazin.rs/uredio:nsp)

Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari