>>> 8. veljače obilježava se 34 godine od održavanja Olimpijskih igara u Sarajevu. Tom prilikom ponavljamo tekst našeg urednika iz Sarajeva, Armina Hasanbegovića.

KADA se Sarajevo prijavilo za kandidaturu 14. Zimskih olimpijskih igara, grad nije mogao ponuditi ništa osim snijega na okolnim planinama i bosanskih ćevapa, ali sarajevskim entuzijastima kandidatura nije bila ni glupa, ni hrabra, nego naprotiv vrlo izvodljiva. I kada je 19. svibnja 1978. godine u Ateni s tri glasa ispred japanskog Sappora izglasano da će domaćin Zimskih igara 1984.  biti Sarajevo, to je bio prvi veliki iskorak malog grada u svjetsku sportsku povijest. Danas, osmog veljače, obilježava se 34 godine od održavanja Igara.

Tih 80-ih godina kada su Olimpijske igre zasjenjene terorističkim napadom na izraelske sportaše u Munchenu, bojkotima Amerikanaca i Sovjeta na Igrama u Moskvi i Los Angelesu, jedan nepoznati, multietnički grad u srcu Balkana uspio je ponovo afirmirati Olimpijske igre i pronijeti svijetom olimpijski duh.

Skijališta, staze, naselja, hoteli…

Pripreme za Igre tekle su ubrzano, a grad je postao veliko gradilište. Rezultat je bio impresivan. Za nepune tri godine sagrađena su naselja za novinare i sportaše Dobrinja i Mojmilo, sportski kompleks Zetra s olimpijskom dvoranom i stadionom za brzo klizanje, dograđena je dvorana Skenderija, rekonstruiran stadion Koševo, a na Marijin Dvoru nikao je jedan od najluksuznijih hotela Holiday Inn. Na planinama je izgrađeno pet skakaonica, jedanaest ski liftova za prijevoz 18.300 skijaša na sat, staze za alpske discipline, staze za biatlon, bob staza i staza za sanjkanje na Trebeviću, na planinama novi hoteli “Košuta”, “Vučko”, “Bistrica”, 45 km asfaltirana puta do borilišta, novi aerodrom, adaptirana zgrada RTV-a itd, itd. Grad je bio u novom ruhu, atmosfera je bila čudesna, sve je blistalo, nije bilo papirića na ulici, fasade kao u bajci, domaćini uzbuđeni, sretni i ljubazni. Sve je u znaku pahuljica i Vučka, maskote Igara. Vučko na sanjkama, skijama, klizaljkama, bobu…Sarajevo je bilo spremno na to da postane centar svijeta.

Dobrodošli u Sarajevo

Otvaranje igara pratilo je 60 tisuća Sarajlija na stadionu Koševo i oko dvije milijarde ljudi preko TV-a. Radio i televizija mjesecima unaprijed pripremali su građane za veliki događaj. “Sarajevske igre bile su za mene posebno emotivne, ne može se prepričati osjećaj koji sam imala kad mi je ukazana čast paljenja olimpijskog plamena”, ponosno je kasnije izjavila hrvatska klizačica Sanda Dubravčić koja je upalila plamen usred šehera.

Na otvaranju proslavljeni skijaš Bojan Križaj u ime svih sportaša polagao je olimpijsku zakletvu i zaboravio pola teksta, ali ga je uz gromoglasnu pomoć ljudi s tribina ipak uspio završiti. A kada se na atletskoj stazi pojavio Jure Franko s jugoslavenskom zastavom u rukama, stadion se prolomio od oduševljenja i ushićenja. S Koševa su tog dana i stotine sarajevskih učenika veličanstvenom smotrom mladosti i ljepote čitavom svijetu poslali poruku mira i prijateljstva. Igre su otvorene i pred Sarajevom je bilo dvanaest najblistavijih dana u njegovoj povijesti.

Snijeg su čistili svi

U gradu koji je pretvoren u veliku radnu akciju vladala je groznica, mislilo se na sve, ali te davne 1984. zima je bila suha i blaga, nije bilo snijega. “Propast će Igre”, strahovala je cijela nacija. Ljudi su danima gledali u nebo, nisu gubili nadu. I na sam dan otvaranja nebo kao da se otvorilo i dugoočekivani snijeg počeo je padati. Već ujutro grad je bio zatrpan, a kada su fotoreporteri i novinari izašli na ulice kako bi fotografirali snijeg u gradu, ostali su zapanjeni: “Nikada u životu nisam vidio takvo nešto. Na ulicama je tisuće ljudi pjevajući čistilo snijeg, od onih najmlađih koji su ga rukicama bacali u stranu, do odraslih s lopatama. Svi, baš svi, građani bili su vani i čistili”, ispričao je kasnije jedan od prisutnih novinara.

A tog dana nitko na svijetu nije bio sretniji i ponosniji od Sarajlija. “Gdje ste vi bili taj dan?! Ja bio na platou Skenderije, lopatao”, nostalgično priča jedan od onih koji su tog dana prije 33 godine čistili snijeg koji je zatrpao grad.

A na planinama mećave i orkanskog vjetra koji je nanosio novi snijeg na staze prisjeća se Bernhard Russi, jedan od najvećih eksperata za kreiranje staza za spust : “To nikada neću zaboraviti… Dobrovoljci su pravili rukama snježne grude, polijevali ih vodom, ledili i jednostavno gradili metar po metar staze. To je bilo nešto najimpresivnije što sam ikada vidio da je netko uradio na jednoj stazi.”

Derneci u čaršiji

U Sarajevu na ulicama rijeke ljudi iz čitavog svijeta, na svakom koraku čuješ neki drugi jezik. Svi su se trudili obnoviti znanje o svom gradu i barem malo naučiti engleski jezik, taksisti, prodavači, konobari… U školskim klupama tada se nalazilo oko 800 sarajevskih taksista. Na svakom koraku moglo se čuti: No problems… no problems. Nitko nikoga nije mrko pogledao, nije bilo nijednog incidenta, organizacija je bila savršena. Često se događalo da taksisti voze besplatno, a ako ste nešto izgubili, mogli ste biti sigurni da će vam biti vraćeno.

Cijeli grad izgledao je kao na teferiču, bilo je to dvanaest dana derneka kakav grad nije pamtio. Pjevalo se dan i noć: Indexi, Čola, Ibrica…Strance su stalno vukli za rukav i odvodili kućama na bosansku kavu i baklavu. Radilo se u tri smjene, u sarajevskim kavanama nije bilo prazne stolice, a ako slučajno nije bilo jela koje ste željeli pojesti, “no problems” rekli bi vlasnici i donijeli iz drugog restorana. Priča da je jedan konobar pokušao prevariti holivudsku glumačku legendu Kirka Douglasa dodajući jednu nulu na računu proširila se čaršijom poput munje, raja ga je htjela “ubiti”, a restoran je odmah zatvoren. Nije smjelo biti prevara, nitko nije smio pokvariti čarobnu, zimsku sarajevsku bajku. A da masa ljudi može sve dokazali su tih dana građani Sarajeva i učinili da nemoguće postane moguće.

U krugu od 30 kilometara od grada sva su borilišta bila spremna. Alpske discipline na Jahorini i Bjelašnici, biatlon, skokovi i skijaško trčanje na Igmanu, bob i sanjkanje na Trebeviću, umjetničko, brzo klizanje i hokej u Zetri te klizanje i hokej u Skenderiji. Dok su neki sportaši već osvajali prve medalje, stotine tisuća ljudi strpljivo i sa strepnjom očekivalo je prvu domaću medalju u povijesti na zimskim igrama. I kad su Primož Ulaga i Bojan Križaj nemoćno raširili ruke ne izdržavši veliki pritisak, sve oči su bile uperene u Juru Franka koji se u veleslalomu s brojem šest otisnuo niz brdo. Navijači su ga bodrili s transparentom: “Volimo Jureka više od bureka”, a svi znaju koliko je Bosancima teško voljeti nešto više od bureka. Kada je kroz cilj prošao s rezultatom 1.20.26, vremenom dovoljnim za srebrnu medalju, na ciljnoj ravnini nastalo je slavlje kakvo Jahorina i Sarajevo nikada nisu doživjeli i koje se nikad više neće ponoviti.

“Ne mogu zaboraviti pozitivnu energiju i ludu atmosferu oko staze i poslije na Skenderiji. Na dan utrke nisam bio nervozan i nakon četvrtog mjesta u prvoj vožnji otišao sam u kolibu da malo odspavam. Ostatak priče je svima poznat”, izjavio je Franko kojem je prije druge vožnje u glavi bio videorekorder Hitachi koji je skijaški savez obećao onome tko osvoji medalju.

Na 14. Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu nastupilo je 49 reprezentacija, podijeljene su 222 medalje, sudjelovalo je 2691 sportaša i trenera, 7825 novinara, 760 redakcija, a prodano je 640.000 ulaznica.

Po broju osvojenih medalja najuspješniji su bili sportaši iz bivšeg Sovjetskog Saveza (25), drugi istočni Nijemci (24), a treći Finci (13). Najuspješnija natjecateljica bila je Maria Lisa Hamalainen iz Norveške koja je osvojila tri pojedinačne zlatne medalje u skijaškom trčanju i jednu brončanu u štafeti. Legendarni spustaš Amerikanac Bill Johnson koji je svega 20-ak dana prije Igara ostvario svoju prvu pobjedu, proslavio se kao prvi Amerikanac koji je osvojio zlato na ZOI-u. Ipak, najveće zvijezde sarajevskih Olimpijskih igara bili su “zlatni” britanski par Jane Torvill i Christopher Dean u konkurenciji umjetničkog klizanja koji su zadivili svijet otplesavši Ravelov Bolero te istočnonjemačka klizačica Katarina Witt koju su upravo Igre u Sarajevu učinile planetarno popularnom. Zanimljivo je to da je Austrija, velesila u zimskim sportovima, osvojila samo jednu i to brončanu medalju.

“Doviđenja drago Sarajevo”

Porukom “Doviđenja, drago Sarajevo” koju je 19. veljače 1984. predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch rekao na zatvaranju Zimskih olimpijskih igara završila se prelijepa bajka građana Sarajeva.

To su bile prve Olimpijske igre u mandatu Juana Antonia Samarancha koji je do kraja života ostao veliki, istinski prijatelj Sarajeva. Neraskidivu vezu između jednog čovjeka i jednog grada Samaranch je dokazao kada je osam godina kasnije u vihoru rata došao u opkoljeni grad i sa suzama u očima gledao zapaljenu Zetru. Tada je obećao da će je MOO obnoviti čim to bude moguće. Naravno, obećanje je ispunio, a Zetra danas nosi njegovo ime.

Unatoč ratu i generacijskim smjenama, olimpijski duh još uvijek živi među stanovnicima Sarajeva, a Zimske olimpijske igre najblistavije je razdoblje i nešto najljepše u povijesti što se dogodilo gradu i Bosni i Hercegovini.

Index

Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari