Danas se navršava 30 godina od smrti jednog od najslavnijih glumaca u istoriji  jugoslovenske kinematografije. Želio je da umre nečujno, da to ne bude vijest. Na sahrani nije bilo nikoga, sem njegove Mirjane i sveštenika.

Ipak, glas o čuvenom Pavlu Vuisiću, nikada nije utihnuo, a priče iz njegovog života prepričavaju se nakon tri decenije od njegove smrti.

Malo je poznato da je za života pisao stihove kojima mahom nije bio zadovoljan.

“Želim da umrem. Bože, koji si svemoguć, učini tako i budi miran, platiću. Znam, i ti si korumpiran… “, glasi jedna od pjesama koje je napisao Pavle Vuisić.

Bio je pesnik zatvoren u telu glumca, zarobljen u društvu i sistemu koje nije podnosio, porobljen u profesiji koju je prezirao.

“On je bio izvanredan pjesnik. I to se ne zna. Ali stalno je cjepao, a ja sam sklanjala da on ne vidi i poslije smrti sakupila. On je i svoju prvu glumačku nagradu iscjepao. Inače je bio vrlo talentovan. Ali je vidio da nema s kim i već je počeo da radi na filmu, i ostao je u glumi. Izmislio je i pseudonim – Višnjin. Cijelog života sam čekala da počne ozbiljno da piše i kada je upao u depresiju, pomislila sam da je došlo vrijeme. Ali nije bilo ništa od toga”, rekla je jednom prilikom supruga Pavla Vuisića, Mirjana.

Nikada nije završio glumu

Pavle Vuisić, zapravo je rođen kao Vujisić, ali je izbacio slovo “j“ iz prezimena jer ga je nerviralo. Rodio se u Beogradu 1926. godine. Studirao je pravo i bavio se novinarstvom. Nikada nije uspio da upiše Akademiju za pozorišnu umetnost.

Primjećen je nakon što je statirao u nekoliko filmova Vojislava Nanovića. Par godina nakon Nanovićevog “Čudotvornog mača”, prvog igranog filma u kojem se Vuisić pojavio, dobija glavnu ulogu u filmu “Tri koraka u prazno” (1958), istoimenog reditelja. Pavle Vuisić, je kako kažu, tada doslovno briljirao izbacivši iz konkurencije profesionalne glumce.

Za tu ulogu Vuisić je nagrađen pulskom Zlatnom arenom. Bio je to prvi put da je jedan glumac amater dobio najveću glumačku nagradu. Te iste sezone Pavle je glumio u pet filmova.

Orson Vels o Paji

Pavle Vuisić je, kako su isticale njegove kolege, ponavljao scene samo kada bi drugi pogriješili. Svoje role izvodio je „na prvu“ i bez greške. Veliki Orson Vels ga je nazvao najboljim glumcem na svetu. Uprkos tome što je uživao takvo poštovanje, Paja nikada nije želio da ostvari karijeru u inostranstvu.

Vuisić i Čkalja se nisu voleli

Glumački tandem u kadru je bio savršeno sinhronizovan, ipak, dvojica glumaca nisu se najbolje slagali u privatnom životu. O tome je govorila Pavlova supruga Mirjana za potrebe knjige Aleksandra Đuričića “Posle fajronta”.

“Čkalju nikad nisam upoznala. Kad malo bolje pogledate Čkalju i Pavla, vidjećete da je to nemoguća fuzija. Čkalja je stopostotni glumac i do krajnjih granica je išao u svojoj glumi. Pavle uopšte nije bio glumac. Znao je da kaže: “Ja se samo ponašam.”

Navodno se Pavle Vuisić često nervirao zbog Čkaljinog “preglumljivanja”, pa je tako prvi put posle serije i filma “Kamiondžije” odbio da snimi nastavak “Kamiondžije ponovo voze”.

“Uvjeravali su ga godinu. Kako sam ja u tom trenutku počela da gradim imanje, koje se i njemu dopalo, premjerio je plac, izračunao koliko će koštati ograda i tražio honorar od 110.000 dinara. Producenti su poludjeli jer je maksimalni honorar za glavne glumce iznosio 12.000 i nije postojala zakonska mogućnost da mu daju više. Samo je odmahnuo rukom. Onda su oni pronašli način da naprave video kasete koje će se prodavati gastarbajterima i osigurali mu traženi novac”, rekla je njegova supruga.

Međutim, Pavle je imao novi zahtjev – honorar je morao da se poveća i Čkalji i to na barem 50.000. Tako je snimljen nastavak “Kamiondžija”.

Nije volio Tita

Nije volio komuniste, ali su oni voleli njega. Tako je zapamćena jedna anegdota kada su ga kidnapovali sa njegovog čuvenog splava na Adi i odveli na prijem kod Tita, a sve povodom snimanja filma “Neretva”.

Tu anegdotu je jednom prilikom za Nedeljnik ispričala njegova žena Mirjana Vuisić.

“Ja sam većinu priča o Pavlu saznala poslije njegove smrti. On nije želio da priča. Kada je umro, sakupila sam njegove prijatelje da ispričaju sve što znaju. Tako sam saznala i za to kada su ga pokupili na Adi. On je naravno bio obučen ‘apa drapa’, za splav. Odveli su ga na Dedinje i htjeli su da ga lijepo obuku. On se bunio i rekao da neće. Ako ste me uzeli ovakvog, vodite me ovakvog, govorio je. Tito je čuo da se neko buni i poveo ga sa sobom i onda su se ispričali. Jedan prijatelj na Adi je vidio kako ga vode i njemu je Pavle rekao: ‘Slušaj, ako nekome budeš pričao, ne postojiš za mene.’ Bilo ga je sramota što je išao kod Tita“, ispričala je prije nekoliko godina Mirjana Vuisić i podsjetila na još jednu anegdotu o odnosu Pavla i Tita.

Naime, Paja je jednom ušao u kafanu na Adi i tražio ćebe. Kada su ga pitali šta će mu ćebe on je rekao da mu treba da pokrije Titovu sliku jer ne može da ga gleda.

“Želeo je da umre nečujno, da to ne bude vest”

Na sahrani Pavla Vuisića nije bilo nikoga, osim njegove žene i sveštenika. Ni sveštenik nije znao koga sahranjuje. Znao je da je samo riječ o čovjeku koji se zove Pavle. Pavle je želio da niko ne slavi njegov život. Ipak, tri decenije nakon njegove smrti, ova želja mu se nije ostvarila.

Kurir/Poslovnidnevnik.ba

Komentari

komentari